Hronološka mapa kaja pokazuje lingvističku evoluciju u jugoistočnoj Evropi
Španjolski jezik spada u skupinu indoueropskih romanskih jezika,[7] užu podskupinu kastiljskih jezika. Naziva se također i kastiljski (španj.Castellano), posebno uJužnoj Americi i u dvojezičnim zonama uŠpanjolskoj čije ime duguje svom porijeklu lingvističke raznolikosti španjolske regijeKastilje.
Kao i svi drugi veći evropski jezici, i španjolski jepolicentrični jezik čije mnogobrojne nacionalne varijante se govore u dvadesetak zemalja.[8] Takav kakvog ga poznajemo danas, mješavina je jezika, nastala kroz stoljeća, pod utjecajem osvajača: Rimljana, Gota i Arapa.
Krajem VI st.pr.Kr.,Iberi, prvi stanovnici regije, počinju se miješati sKeltima, nomadskim i ratničkim plemenima koja se naseljavaju na područjeGalicije u VII st.pr.Kr.. Te dvije grupe formiraju jedan narod, nazvan Keltoiberi i razvijajujezik koji je jedna vrsta keltskog, ali ipak razjedinjen, ovisno od plemena i područja gdje se govori. Zbog toga se do dolaskaRimljana, koji započinju osvajanje poluotoka218 g.pr.Kr., još uvijek ne može govoriti o jednoj lingvističkoj formi.[14]
Pod rimskom vlašću poluotok postaje poznat kaoHispania. Stanovnici dolaze u kontakt s rimskim trgovcima, vojnicima te državnim službenicima i na taj način učelatinski. Kako se klasični latinski, jezik obrazovanih, u cijelom rimskom carstvu počinje miješati s jezikom starosjedilaca - u ovom slučaju,Kelta,Ibera teKartažana - nastaje novi jezik nazvan pučki latinski (lat. latin vulgar) koji koristi osnovni model klasičnog latinskog, ali se i dalje poprilično služi riječima starosjedilačkih jezika.
Latinski ostaje jezik uprave i kulture i nakon provaleVizigota u V st., plemena s istoka današnje Njemačke sve do 711 g. kadaArapi, t.j.Mauri sa sjevera Afrike (u Španjolskoj poznati kao"los Moros") osvajaju skoro cijelo područje poluotoka, osim dijela današnjeGalicije iAsturije. Tako searapski jezik, t.j. mozarapski dijalekt i kultura počinje govoriti u islamskoj Hispaniji ( arap.Al Andaluz ), dok na krščanskom sjeveru pučki latinski ostaje i dalje narodnim jezikom, kojeg Arapi nazivaju "lisan al ayam", u prijevodu, strani jezik. Arapski je nakon latinskog imao najveći utjecaj na razvoj španjolskog jezika. Računa se da u modernom španjolskom, otprilike, četiri tisuće riječi ima korijen u arapskom jeziku.[15]
Krščanska kraljevstva sa sjevera godine1492 dolaze do potpune vojne i političke kontrole nad cijelim područjem poluotoka, zauzimanjem posljednjeg grada u arapskom posjedu,Granade. Nakon toga dolazi do naseljavanja krščanskog stanovništva te se pučki latinski vraća kao dominantan jezik.
Prva etapastardardiziranog španjolskog jezika baziranog nakastiljskom dijalektu počinje1200. g. kada kralj Kastilje i LeonaAlfons X. Mudri, poznat i kao kralj erudit (lat. učenjak), daje zadatak jezikoslovcima sa svoga dvora da preveduBibliju te djela iz astronomije, povijesti i prava.
Drugi značajniji trenutak u razvoju jezika koji se pretvara uknjiževni, desilo se povijesne1492, godine koja je označila španjolsku povijest kakoKolumbovim otkrićem Amerike i preuzimanjemGranade, što je več ranije navedeno, tako i izdavanjem prve kastiljske gramatike kojoj je bio autorElio Antonio de Nebrija, humanista sa sveučilišta uSalamanci, koji je bio i autor hispano - latinskog rječnika sadržanog u dva sveska, naziva "Vocabularium".[16]
Dok se na svjetskoj listi jezika koji se najviše govore nalazi na trećem ili četvrtom mjestu (ovisno o izvorima), dotle se na listi najvažnijih jezika španjolski jezik nalazi na drugom mjestu, odmah poslije engleskog, s gotovo 400 milijuna izvornih govornika.
Iako je španjolski jezik najraspostranjeniji u Latinskoj Americi, on je zastupljen na svim kontinentima:[17]
Amerika: Službeni je u Argentini, Boliviji, Republici Čile, Kolombiji, Kostarici, na Kubi, Ekvadoru, El Salvadoru, Gvatemali, Hondurasu, Meksiku, Nikaragvi, saveznoj državi New Meksiko (SAD), Panami, Paragvaju, Peruu, u Portoriku (SAD), Dominikanskoj Republici , Urugvaju i Venezueli, ali prisutnost španjolskog jezika je također važna i u Sjedinjenim Američkim Državama, Nizozemskim Antilima, Belizeu, Trinidad i Tobagu i nekim malenim područjima Brazila, Kanade i Haitija.[18]
Antartik: Argentina, Čile, Španjolska i Peru su ustanovili baze na tom dijelu svijeta
Europa: službeni je u Španjolskoj, a također se govori u Andori i Gibraltaru. Jezgre iseljenika su također u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Češkoj Republici i Švicarskoj. Jedan je od službenih jezika Europske unije
Australija: sedmi je jezik koji se najviše govori (cca. 97.000 prema popisu iz 2001), u velikoj većini su to iseljenici sa španjolskog govornog područja
Azija: malobrojni iseljenici u Saudijskoj Arabiji, manjina na Filipinima (2.658 prema popisu iz1990.), Izrael (100.000 do 160.000), nešto iseljenika u Japanu, Kuvajtu i Turskoj (20.000-30.000).
Oceanija: Sveukupno oko 3.000 govornika na Rapanui (Uskršnji Otoci (Čile)). Na Guamu i Marijanskim otocima španjolski jezik je izumro te se nalazi u nekim pojavnim oblicima lokalnih jezika
Teško je odrediti točan broj španskih govornika, jer svi stanovnici zemalja gdje je španski službeni jezik ga ne govore. Isto tako većina govornika španskog u SAD se služi i engleskim.
U Španjolskoj se izraz španjolski jezik koristi u usporedbi sa jezicima van Španjolske . U usporedbi sa jezicima u Španjolskoj koristi se izrazkastilski jezik. Za vrijeme diktatureFrancisca Franca jezik se službeno nazivao "španjolski" te je službena uporaba lokalnih romanskih jezika bila zabranjena. Zbog toga se u nekim dijelovima španjolske izraz "španjolski jezik" smatra uvredljivim.
Uglavnom se podrazumeva da govornici portugalskog i španskog mogu da kominciraju, mada sa varirajućim stepenima poteškoća.[29][30][31][32] Međusobna razumljivost pismenog španskog i portugalskog jezika je nešto veća, pošto su poteškoće govornih formi u većoj meri bazirane na na fonologiji nego na gramatičkim i leksičkim razlikama.Ethnologue daje proceneleksičke sličnosti između srodnih jezika u obliku procentualnih vrednosti. Za španski i portugalski ta vrednost je 89%. Italijanski s druge strane, mada je fonološki sličniji španskom, ima leksičku sličnost od 82%. Uzajamna razumljivost između španskog ifranskuskog ili između španskog irumunskog je još niža, sa procenjenim leksičkim sličnostima od 75% i 71%, respektivno.[33] Razumevanje španskog od strane govornika francuskog koji nisu strudirali jezik je znatno niža, sa procenjenom vrednošću od 45%. Generalno je, zahvaljujući zajedničkim svojstvima sistema pisanja romanskih jezika, interlingvalno razumevanje pisane reči veće nego oralne komunikacije.
↑Ethnologue:Mandarin1026 mill. (848 mill. prvi jezik + 178 mill. drugi jezik),English840 mill. (335 mill. prvi jezik + 505 mill. drugi jezik),Spanish488 mill. (399 mill. prvi jezik + 89,5 mill. drugi jezik),Hindi380 mill. (260 mill. prvi jezik + 120 mill. drugi jezik)
↑„Asturian in Asturias in Spain”. Database for the European Charter for Regional or Minority Languages. Public Foundation for European Comparative Minority Research. Pristupljeno 19 June 2013.[mrtav link]
↑Fernández Rei, Francisco (2003) (gl), Dialectoloxía da lingua galega (3 izd.), Vigo: Edicións Xerais de Galicia, ISBN84-7507-472-3
↑Barton, Thomas Immanuel (Toivi Cook) (2008)Judezmo (Judeo-Castilian) Dictionary. USAISBN978-1-890035-73-0
↑Menéndez Pidal, R.: "El dialecto Leonés". Revista de Archivos, Bibliotecas y Museos, 14. 1906.
↑Ferreira, Manuela Barros e Raposo, Domingos (coord) (1999),Convenção Ortográfica da Língua Mirandesa, Miranda do Douro, Lisbon, ed. Câmara Municipal de Miranda do Douro / Centro de Linguística da Universidade de Lisboa
↑Barbosa, Plínio A.; Albano, Eleonora C. (2004). „Brazilian Portuguese”. Journal of the International Phonetic Association34 (2): 227–232. DOI:10.1017/S0025100304001756. ISSN0025-1003
↑Cruz-Ferreira, Madalena (1995). „European Portuguese”. Journal of the International Phonetic Association25 (2): 90–94. DOI:10.1017/S0025100300005223
Martínez-Celdrán, Eugenio; Fernández-Planas, Ana Ma.; Carrera-Sabaté, Josefina (2003). „Castilian Spanish”. Journal of the International Phonetic Association33 (2): 255–59. DOI:10.1017/S0025100303001373.
Helmut Berschin, Julio Fernández-Sevilla, Josef Felixberger:Die Spanische Sprache. Verbreitung, Geschichte, Struktur. 3. Aufl., Georg Olms, Hildesheim / Zürich / New York 2005,ISBN3-487-12814-4
Annegret Alsdorf-Bollee, Ingrid Neumann-Holzschuh:Spanische Sprachgeschichte. 5. Auflage. Klett, Stuttgart 2009.
Wolf Dietrich, Horst Geckeler:Einführung in die spanische Sprachwissenschaft: Ein Lehr- und Arbeitsbuch. 5. Auflager. Schmidt, Berlin 2007.
Johannes Kabatek, Claus D. Pusch:Spanische Sprachwissenschaft. Narr Francke Attempto, Tübingen 2009,ISBN978-3-8233-6404-7.
Petrea Lindenbauer, Michael Metzeltin, Margit Thir:Die romanischen Sprachen. Eine einführende Übersicht. Egert, Wilhelmsfeld 1995.
Michael Metzeltin:Las lenguas románicas estándar. Historia de su formación y de su uso. Academia de la Llingua Asturiana, Uviéu 2004
Ralph Penny:A History of the Spanish Language. Cambridge University Press 2002,ISBN0-521-80587-2. (Teildarstellung „google-books“[1])
Antonio Tovar:Einführung in die Sprachgeschichte der Iberischen Halbinsel: das heutige Spanisch und seine historischen Grundlagen. 3. Auflage. Narr Francke Attempto, Tübingen 1989.
Gesina Volkmann:Weltsicht und Sprache. Epistemische Relativierung am Beispiel des Spanischen. Narr Francke Attempto, Tübingen 2005,ISBN3-8233-6101-5.
Andreas Wesch:Grundkurs Sprachwissenschaft Spanisch. 5. Auflage. Klett, Stuttgart 2006.
André Höchemer:Man spricht Spanisch! Spanische Wortschätze auf gut Deutsch. Verlag Winfried Jenior, Kassel 2011.
Manuel Seco, Olimpia Andrés, Gabino Ramos:Diccionario fraseológico documentado del español actual. Locuciones y modismos españoles. Aguilar lexicografía, Madrid 2004,ISBN84-294-7674-1
Michael Metzeltin:Erklärende Grammatik der romanischen Sprachen. Praesens, Wien 2010.
Michael Metzeltin:Gramática explicativa de la lengua castellana. De la sintaxis a la semántica. Praesens, Wien 2009.
Günter Holtus, Michael Metzeltin, Christian Schmitt (Hrsg.):Lexikon der Romanistischen Linguistik. 12 Bände. Niemeyer, Tübingen 1988–2005; Band VI,1:Aragonesisch/Navarresisch, Spanisch, Asturianisch/Leonesisch. 1992.
Hugo Kubarth:Das lateinamerikanische Spanisch. 1987.
Steve Pagel:Spanisch in Asien und Ozeanien. Lang, Frankfurt am Main 2010.