šibice (žigice), sredstvo za paljenjevatre,[1][2] obično drveni štapići od lakoga drva, katkad od parafiniranoga kartona, dugi uglavnom oko 4 cm, koji na jednom kraju nose glavicu od zapaljive mase. Pale se tako da ih se tare o hrapavu površinu (tarilo ilikresilo), koja se nalazi na bokovima kutije u koju su šibice zapakirane.[1]
Šibica se sastoji od tri osnovna dijela:glavice, koja iniciraplamen,tarila (ili kresila), posebno pripremljene hrapave površine na kojoj se trenjem pali glavica idrške (ili štapića) na koji se kasnije plamen prenosi.[2]
Postoje dvije glavne vrste modernih šibica:
one koje se mogu zapaliti trenjem o bilo koju površinu i
One koje se pale trenjem na bilo koju površinu imaju sve potrebnekemikalije za zapaljenje u glavici, dok sigurnosne šibica imaju glavicu koja se pali na puno većoj temperaturi, i zbog tog ih se tare na posebno pripremljenoj površini koja sadržicrveni fosfor koji se toliko zagrije da svojom temperaturom zapali glavicu.[2]
Osimfosfora koji se koristi kao osnovni agens za paljenje, u šibicama se koriste i ostale tri glavne skupinekemikalija to su:oksidacijska sredstva, kao što jekalijev klorat koji opskrbljujukisikom zapaljivi materijal;veziva, poputljepila,škroba,gume isintetike, koji vežu sastojke i oksidiraju tokom izgaranja; veziva nakon izgaranja, kao što je zemljanostaklo, koje kod izgaranja drži pepeo na okupu, iinertni materijali, kao što jedijatomejska zemlja, koja regulira brzinu reakcije.[2]
Prije izuma šibica, bilo je uobičajeno koristitidrvca umočena u neku gorivukemikaliju kao što jesumpor, da sedobijeplamen ili iskrenjemkamena o kamen ili kamena imetala.
Povećan interes zakemiju doveo je do pokusa da se direktno proizvedeplamen na drvcu.[2]Jean Chancel otkrio je uParizu1805. da se drvca premazanakalijevijem kloratom,šećerom igumom mogu zapaliti ako ih se umoči usumpornu kiselinu. Kasnije su ostali proizvođači unaprijedili njegov postupak. Kulminacija je bilaprometejska šibica koju je patentirao1828. Samuel Jones izLondona. To je bilastaklenakuglica sakiselinom, izvana obložena zapaljivom smjesom. Kada bi se staklo razbilo, - zapalio bi sepapir u koji je bila zamotana.[2]
I ostale vrste prvih šibica (zvanih imočila[1]), bile su i nezgodne i nesigurne, imale su bočice safosforom ili nekom drugom materijom. Takve su bile i šibice Françoisa Disneya iz1816. -briquet phosphorique, drvca čiji su vrhovi bili premazanisumporom, koje su se palile tako da su se morale trljati o tuljac obloženfosforom.[2]
Upaljena šibica
Te prve šbice bilo je izuzetno teško upaliti, a često bi planule u oblaku iskri. Pored toga su i smrdile i ispuštale neugodne plinove, pa je jedan od proizvođača Jones, na svom proizvodu Lucifer, dao otštampati etiketu, sa upozorenjem da ih ne upotrebljavaju osobe osjetljivihpluća.[2]
Ekonomski uvjeti između1825. -1835., su izgleda preferirali proizvodnju šibica naindustrijski način, iako su se prvidobavljači vratili natrag metodama u kojima se nije koristiofosfor, već mješavine na bazikalijevijog klorata.
Prve šibice koje su se palile trenjem izmislio jeengleskikemičar iapotekar - John Walker, iz čije se knjigovodsvene knjige vidi da je7. aprila1827. zabilježio prvu prodaju tih šibica, zvanihFriction Lights.[2] To su bila drvca čiji su vrhovi bili obloženi pastomkalijevijog klorata iantimon sulfata, a palila su se tako da se trljala o brusni papir, ali on svoj izum nikad nije patentirao.[2]
Slične šibice bezfosfora proizvodio je između ostalih Merkel uParizu i Siegal uAustriji, tako da je do1832. izrada šibica zapaljivih trenjem bila već uhodana uEvropi.[2]
Francuz Charles Sauria je1831. prvi upotrijebiobijeli fosfor u svojoj formuli za izradu šibica, njegovu inovaciju su vrlo brzo i naširoko kopirali mnogi drugi proizvođači.Mađar János Irinyi je1835. zamijeniokalijev klorat saolovnim oksidom i dobivene šibice zapalio tiho i bez problema.[2]
Austrijskikemičar Anton Schrötter otkrio je1845.crveni fosfor koji je bio daleko manjetoksičan i stabilniji od bijelog fosfora, koji se često sam zapalio. Taj njegov izum doveo je do sigurnosnih šibica, izrađenih od dviju odvojenih elemenata - zapaljivog materijala na glavici šibice i hrapavog tarila.[2]
Švedski industrijalac Johan Edvard Lundström prvi je patentirao ovu metodu -1855.[2]
Iako su sigurnosne šibice odcrvenog fosfora postale široko prihvaćene, i one odbijelog fosfora su ostale popularne zbog svoje trajnosti i otpornosti na sve klimatske uvjete. Pri kraju19. vijeka uočene su kodtvorničkih radnika koji su proizvodili takve šibice, - ozbiljne posljedice trovanja bijelim fosforom - deformacijadonje vilice.[2]
Francuski kemičar Georges Lemoine je1864. otkriofosfor seskvisulfid, daleko manjetoksični materijal, ali se on nije koristio u proizvodnji šibica, sve dok ga nisu Henri Sevene i Emile David Cahen patentirali1898. u imefrancuske vlade koja je imalamonopol na njihovu proizvodnju.[2]
