 | Ovaj članak ili dio člankanije pokrivenizvorima. Pomozite Wikipedijinavođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica. |
Zubni implantat jekirurška komponenta koja se pričvršćuje zakost čeljusti i podržava zubne nadomjestke poput krunica, mostova, proteza te ima ulogu ortodontskog sidra.[1] Temelj suvremenih dentalnih implantata je biološki proces koji se naziva oseointegracija gdje se materijali, kao što je titan, čvrsto priljubljuju uz kost. Implantant se prvi pričvršćuje, te se nakon njega stavljaju ostali zubni nadomjestci. Za implantant se pričvršćuje most, krunica ili proteza.
Uspjeh ili neuspjeh implantata ovisi o općem stanjuorganizma,lijekovima koji utječu na šanse oseointegracije i zdravlju tkiva uustima osobe kojoj se ugrađuju. Količina stresa koja će biti primijenjena na implantant prilikom normalne funkcije žvakanja, također igra važnu ulogu. Planiranje položaja i broja zubnih implantata je ključ za dugoročno zdravljezubi, jer biomehaničke sile nastale tijekom žvakanja predstavljaju veoma važan faktor. Položaj implantanta određuje se položajem i kutom susjednih zubi, laboratorijski ili pomoću simulacije kompjutorizirane tomografije s CAD / CAM simulacijom i vodičima zakirurgiju koji se nazivaju stentovi. Preduvjeti za dugoročni uspjeh oseointegracije dentalnih implantata su zdrava kost i gingiva. Budući da oba mogu atrofirati nakon vađenja zuba u pre-protetskim postupcima, ponekad je potrebno stvoriti idealnu kost i zubno meso (gingivu).
Konačni protetski rad može biti fiksni, (kada osoba ne može ukloniti protezu ili zube iz usta), ili mobilni (kod kojega se mogu ukloniti proteze). Za implatant se učvršćuje fiksnakrunica, most ili proteza, koja je fiksirana za sidrovijkom ili stomatološkim cementom. Mobilne proteze imaju odgovarajući adapter sa svake strane, kako bi na taj način bile pričvršćene.
Rizici i komplikacije vezane uz implantatnu terapiju dijele na:
Kod zdravihtkiva, dobro integrirani implantat s odgovarajućim biomehaničkim opterećenjem može imati dugoročan uspjeh i do 98 posto učvršćivanja[1] i 10 do 15 godina životnog vijeka.[nedostaje izvor]
Jedan od najranijih primjera uspješnih implantanata je takozvani Greenfildov implantantskisustav, koji se pojavio 1913.godine.[2] Gerenfild je proučavao zube dok je studirao. On je spoznao da kost može dobro prianjati uz titan što je dovelo do pojma oseointegracije i razvoja modernih dentalnih implatanata.
Postoje arheološki dokazi da su ljudi prije tisuću godina pokušali zamijeniti nedostatak zuba s korijenom koji je imao oblik implantanta. Pronađeni su i ostatci iz drevneKine (koji datiraju prije 4000 godina) urezane kvačice odbambusa, koje su vodile u zub, te su na taj način zamjenjivale izgubljene zube. Postoje i 2000 godina stari ostatci iz drevnogEgipta, gdje su ljudi na sličan način oblikovaliklinove koji su bili izrađeni od plemenitih metala. Neke egipatskemumije pronađene su s transplantiranim ljudskim zubima, a nađeni su i zubi napravljeni odbjelokosti.
Wilson Popenoe i njegova supruga 1931. godine, na mjestu u Hondurasu pronašli su čeljust mladeMaya žene iz 600. godine, kojoj nedostaju tri sjekutića, koja su zamijenjena komadićima ljuske, oblikovanih da nalikuju zubima. Rast kostiju oko dva implantata i formiranjekamenca, ukazuje na to da su ti zubi bili funkcionalni, kao i estetski dobri.
U prvoj polovici 20. stoljeća došlo je do pojave implantanata izrađenih od različitihmaterijala. Jedan od prvih uspješnih implantata je greenfield implantatni sustav iz 1913. godine. Greenfield je implantat, koji je vezan za zlatnu krunicu, te je dao dobre rezultate oseointegracije i trajao nekoliko godina. 1940. godine Bothe, Beaton i Davenport su bili prvi koji su upotrijebili titan kao impmlantat te su izučavali kako na čeljusnu kost staviti vijke od titana. Poteškoće su se pojavljivale jedino kod vađenja. Bothe i suradnici su bili prviznanstvenici koji su otkrili oseointegraciju. 1951. godine, Gottlieb Lcvcnthal ugrađuje titanske šipke kodkunića, a pozitivni rezultati su ga doveli do činjenice da je titan idealan materijal za operaciju.
1950. godine na SveučilištuCambridge uEngleskoj, provedeno je istraživanje o protokukrvi u živim organizmima. Oviistraživači osmislili su metodu konstrukcije titanske komore, koja je zatim ugrađena u meko tkivoušiju kunića. Godine 1952. švedski ortopedskikirurg, Per-Ingvar Brånemark,[3] bio je zainteresiran za proučavanje kostiju koje se regeneriraju. Nakon studija, on je pokušao upotrijebiti ove skupe komore na zečevima, međutim nije ih uspijevao ukloniti. Brånemark je uočio da su kosti narasle u tolikoj blizini titana da su učinkovito prianjale uzmetal. On provodi daljnja istraživanja u ovom području, naživotinjama iljudima. Leonard Linkow je bio je jedan od prvih koji je umetnuo titan i druge metalne implantate u čeljust 1950. godine. 1965. godine Brånemark je upotrijebio prvi implantat od titana kod ljudi. Tada se pojavio naziv oseointegracija, što označava prianjanje kosti uz titan.
Danas postoje tri osnovna tipa implantanata:
Osim navedenih postoje još i:
Ovo je najčešći tip implantanta koji je indiciran za sve namjene. Postoji 18 varijanta ove vrste implantanta, koje su sve izrađene od titana, ali različitihoblika itekstura. Postoje dokazi da su implantati s relativno glatkompovršinom manje skloni oštećenjima od implantata s grubljim površinama. Ova posebna vrsta implantanta pokazala se veoma kvalitetnom.
Ovaj implantat je dug i može se pričvrstiti na kostiobraza, prolazi kroz maksilarnisinus, te na taj način odvaja kompletnu gornju protezu, od čeljusti. Zigomatičnog implantati nude novi pristup u slučajevima teškog gubitka kosti gornje čeljusti, međutim nije dokazano da je metoda ugrađivanja implantanta bolja od metode funkcionalnog presađivanja kosti. Opcija ugradnje implantanta ugodnija je za pacijenta, a odabir metode ovisi o oštećenju.
Ovaj implantat je izrađen u jednom komadu (implantat i sidro) koji se ponekad koristi kao uporište za protezu.
Tipičan implantat sastoji se od vijka (od titana koji nalikuje korijenu zuba) koji je hrapave ili glatke površine. Većina dentalnih implantanata koji se mogu naći na tržištu je izrađena od čistog titana, koji je dostupan u četiri oblika, ovisno o količiniugljika,dušika,kisika iželjeza koje sadrži.
Uustima s mnogo implantanata koji izgledaju kao prirodni zubi teško je razlučiti prave zube od umjetnih.
Implantanti se primarno upotrebljavaju kao podrška stomatološkoj protetici. Kod modernih zubnih implantanta postoji proces oseointegracije, što označava vezivanje kosti za materijale poput titana. Ugradnja implantanta u kost može pdnijeti velika opterećenja godinama.
Kod pojedinačnih umjetnih zuba, implantat je za kost pričvršćen vijkom za podupiranje. Zubna proteza je zatim spojena na podupirač (sidro) dentalnim cementom, malim vijkom, ili je ugrađena snosačem kao jedan komad za vrijeme obrade. Kao stomatološki implantati mogu se koristiti i zubi u obliku mosta ili mobilnih proteza.
Implantant koji je izrađen kao most ili fiksna proteza, koju čini skupina zuba, pacijent ne može ukoloniti. Mostovi su obično povezani s više od jednog implantanta i mogu se spojiti na zubima kao sidro. Mostovi od implantanta imaju istufunkciju kao i implantanti izrađeni od samo jednog zuba. Fiksni most se također može izraditi i kao dva zuba, ili na način da zamijeni cijeli luk zuba (fiksna djelomična proteza). Kod oba slučaja za protezu se kaže da je fiksna jer jepacijent ne može samostalno izvaditi.
Mobilni implantat je vrsta zubnog nadomjestka koji nije fiksni, te se zubna proteza može izdvojiti od implantata pritriskomprsta. Facijalna protetika, koja se koristi za ispravljanje deformitetalica (npr. kod liječenja raka iliozljeda) bavi se spajanjem implantanata s kostima lica. Ovisno o situaciji, implantant koji zamjenjuje dio lica, može biti fiksni ili mobilni.
Uortodonciji, stomatološki implantant malog promjera može pomoći prilikom kretnji zuba. Kako bi se zubi pomaknuli na njih mora djelovati određena sila u željenom smjeru kretanja.Sila stimulirastanice u parodontnom ligamentu izazvajući pri tome da se kost pomakne u smjeru pomicanja zuba, te se na taj način stvori dodatni prostor. Kako bi se generirala sila na zub, potrebno je sidro, odnosno točka (nešto što se neće pomaknuti). Implantanti su idealne sidrišne točke u ortodonciji. Obično su oni koji su dizajnirani za ortodontsku protetiku mali te u potpunosti ne prijuanjaju uz kost, čime se omogućuje njihovo lakše uklanjanje određenijm tretmanima.
Ugradnja implantata se može podijeliti u 3 faze:
