Washingtonski konsenzus je ime za desetneoliberalnih ekonomskih prijedloga odnosno smjernica koje su predložene 1989. godine i koje suSAD,Kanada,Latinska Amerika i europske države, posebice zapadne, sprovodile sljedećih 20 godina. Prevladavajuća koncepcija je radikalno osporavanje regulacija unutar država, kao procesaglobalizacije, zahtijevajući pritom i deregulaciju komercijalne razmjene, smatrajući da su državne granice prepreka kolanju dobara, usluga i kapitala.[1]
Iako je službeni cilj dokumenta bio reformirati ekonomske mehanizme zemalja s velikim dugom (prvenstveno Latinske Amerike), u praksi je provedba tog sporazuma dovela do nagovještaja novih oblika kolonijalizma. Čak su se i neki utjecajni dužnosnici iz najjačih svjetskih ekonomskih organizacija pobunili protiv načina sprovođenja tog dokumenta. Tako jeJoseph Stiglitz, poznati američki ekonomist, upozoravao na licemjerje triju najvećih svjetskih ekonomskih subjekata - MMF-a, WTO-a i Svjetske banke. Ističe negativne primjere ekonomske tranzicije i globalizacije u postkomunističkim zemljama, prvenstveno Rusiji (u čemu se hrvatsko iskustvo ne razlikuje mnogo), a istodobno nabraja pozitivne primjere (Kina i Poljska) tranzicije i globalizacije koji su bili oslonjeni na domaće koncepcije te koji nisu bespogovorno slijedili upute i konstrukcije MMF-a, Svjetske banke, američkog Ministarstva financija, WTO-a i ostalih čimbenika.[3]
Washingtonski konsenzus su prihvatile razvijene zapadne države i državeLatinske Amerike, dok su ga s druge straneKina iIndija, koje su od njega ostvarile najveću korist, zbog ukidanjecarinskih barijera odbile. Krajem prvog desetljeća 21. stoljeća većina država Latinske Amerike su pojedinačno odustale od konzensusa na različite načine. Otvoreno pitanje i predmet stalnih rasprava među ekonomistima je je li ovaj konsenzus još uvijek postoji ili ne, dodatno se je pojačao kad je britanski premijerGordon Brown 2009. godine rekao da je stari Washingtonski konzensus gotov.[4] s čime se 2011. godine složio predsjednikMMFaDominique Strauss-Kahn[5] Od 2004. godine se kao protuteža ovom konsenzusu prvi put počeo spominjatiPekinški konsenzus