Ovo je glavno značenje pojmaVrhbosna. Za druga značenja pogledajteVrhbosna (razdvojba).Vrhbosna je srednjovjekovna župa i jezgrasrednjovjekovne bosanske države, i uzVidogošću (područje Vogošće, Ilijaša, Breze i Vareša),Trstivnicu (Kakanj, Bobovac, Sutjeska),Lepenicu (Fojnica,Kreševo,Kiseljak),Lašvu (Travnik, Vitez) iBrod (na područjuZenice) tvorila je prvotnu Bosnu.[1]Konstantin Porfirogenet je naziva imenom zemljica Bosna (grč.horion Bosona). Prostirala se oko izvora rijeke Bosne, s gradovima Vrhbosnom, Hodidjedom i Kotorcem. Na mjestu grada Vrhbosne, Turci su izgradiliSarajevo. Od1463. Vrhbosna je bila središteBosanskoga Sandžaka.[2]
Život te države, kao graničnoga područja – i to najprije kao banovine odBorića, prvoga njezina po imenu poznatoga bana u12. stoljeću, a kasnije i kao kraljevine (Stjepan Tvrtko okrunjen je za kralja1377.), prvo nepriznate, a koju godinu prije pada, priznate i od pape, – traje oko 300 godina. Tijekom toga vremena priznavala je vrhovnu vlastugarsko-hrvatskih kraljeva, iako su prisutne i želje za većom samostalnošću. SultanMehmed II. Osvajač (arap.el Fatih), koji je pod Jajcem pogubio posljednjeg kralja BosneStjepana Tomaševića, osvojio je Bosnu1463. godine.[3]
Do 12. stoljeća povijest je prave Bosne vrlo mutna i nejasna. Bosna leži na razmeđi Hrvatske i Srbije, a povijesni izvori o njoj šute. Ipak zna se o njoj nekoliko sigurnih stvari. Zna se najprije, da prije 950. godine je bila u vlasti srpskih velikih župana. Zna se dasamostalna Srbija (Raška) javlja u povijesti kasno i da joj je tada u prvom redu pripadao današnjiSandžak osim njegovog istočnog dijela, i da se Bosnom nije prostirala.[3]
Zemljica Bosna je u tom dobu vjerojatno bila dio jake hrvatske države a o tom postoje izravni povijesni podaci.Konstantin Porfirogenet izvodi imeSrbi/podanici (Servi) od glagola služiti (servire), jer da služe rimskom (bizantskom) caru, a ime Hrvati tumači kao narod bogat zemljom. Druge utvrđene činjenice indirektno, ali ipak jasno svjedoče, da je prava Bosna morala biti dijelom hrvatske države.[3]
Vladar Bosne, u prvo doba ovisan, a kasnije neovisan gospodar zemlje oko gornjeg tokarijeke Bosne, zove se već u najstarijim vijestima o Bosnibanom.Po Dukljaninu, bosanski ban je jedan od prvih velmoža hrvatske države. Porfirogenet[4] spominje bansku čast u Hrvatskoj. Sve do 1377. vladaju Bosnom banovi, dokponosni Tvrtko ne ote jedan dio srpske zemlje i ne okruni se za kralja "Srbljem i Bosni", a 14 godina kasnije, sjedinivši s Bosnom i prostrane hrvatske oblasti, ne spomene u svom vladarskom naslovu u Bosnu i Srblje također i Hrvatsku i Dalmaciju. Banska čast, eminentno hrvatska ustanova, poznata je samo Hrvatima,[5] i tako zemlja, kojom od početka vladaju banovi, sigurno je bila hrvatskom.[3]
Poznati njemački povjesničar Ernst Dümmler, imajući na umu, da je u dobakralja Tomislava Srbija i snagom i prostorom bila malena, a Hrvatska, naprotiv, da je imala vrlo jaku vojnu silu na moru i na kopnu (80 većih i 100 manjih brodova, 100.000 pješaka i 60.000 konjanika) zaključuje ovako:[6]
Ovi povjesničari temelje svoje mišljenje o pripadnosti Bosne Hrvatskoj i na drugim činjenicama, koje je povijest zabilježila. U 9. stoljećuHrvatska je neposredno graničila s Bugarskom. To potvrđuje i bizantski povjesničar Cedrenus. Porfirogenet pripovijeda oborbama Hrvata i Bugara, negdje poslije god. 870., dakle za kana Borisa i knezaTrpimira.[7] Bugari u ratu nisu uspjeli nego učine mir s Hrvatima, obilno ih podarivši i primivši uzdarje od njih. Papini legati godine 886. idu neposredno iz Hrvatske u Bugarsku kanu Borisu, da krste bugarski narod. Slična stvar događa se i godine 926. za kraljaTomislava. To je novi dokaz zajedničke bugarsko-hrvatske granice. S ozirom na to da je Slavonija u to vrijeme bila franačka, jer je na Limu i gornjoj Drini bila samostalnaRaška, a Bugarska se protezala čak Srijemom i sjevernom Srbijom, morala je Hrvatska obuhvaćati Bosnu, osobito krajeve okoTuzle. Bugarsko-hrvatska granica bila je na Drini, a Bosna u sklopuHrvatskog Kraljevstva.[3]
Isti taj zaključak nameće se i iz povelje hrvatskog knezaTrpimira, izdane godine 852. uBijaćima kodSplita splitskom nadbiskupu Petru. Povelja veli, da je splitska nadbiskupija "metropola sve do obala dunavskih i gotovo po čitavoj države hrvatskoj". Treba znati, da je tada Slavonija pripadala u političkom pogleduFranačkoj, a u crkvenomakvilejskom patrijarhatu. Splitskametropolija, koja se prostirala skoro cijelomhrvatskom državom je mogla dopirati do Dunava jedino ako je Bosna pripadala Splitu odnosno Hrvatskoj.[3]
Oko sredine 10. stoljeća dospije Bosna u ruke srpskog knezaČaslava. Bizantski carKonstantin VII. Porfirogenet piše negdje oko 950. godine znamenito svoje djeloO upravljanju carstvom (lat.De administrando Imperio). Djelo je, doduše, skrpano od raznih izvještaja carskih činovnika, koji si mjestimično protuslove ili i donose netočne podatke, djelo je pisano s jasnim političkim tendencijama i nije konačno usklađeno i uređeno, ali ipak radi oskudice drugih vrela i obilja podataka od velike je važnosti zahrvatsku povijest. Car Porfirogenet spominje oko 950. god., da je "horion Bosona", tj. kraj ili zemljica Bosna pripadao Srbiji, odnosno pao pod vlast njegovih podanika. Iz riječi "horion" vidi se, da je Bosna bila u to doba malena i da je car smatra nekim posebnim tijelom u sklopu Srbije, dok u pravoj Srbiji nabraja samo gradove a ne i župe, stavlja na kraju Bosnu na posebno mjesto i spominje u njoj dva grada (Katera i Destnik).[3]
Car je pisao svoje djelo upravo u ono vrijeme, kad je Bugarska za slabog cara Petra pala na niske grane i kad je uHrvatskoj, radi nereda i bune banaPribine, koji ubija i kraljaMiroslava (949.), vladala opća slabost i anarhija. Tu povoljnu konjukturu je iskoristio odlucni srpski knezČaslav i Hrvatskoj oteo Bosnu i Bugarskoj izvjesne druge krajeve. Bizantski gradovi u Dalmaciji odmetnuli su se tom zgodom od Hrvatske. Porfirogenet spominje, da je tada Hrvatska imala tek polovinu vojne snage prema onoj iz doba kralja Tomislava. Očito je Hrvatska izgubila mnoge svoje krajeve i oblasti, u prvom redu Bosnu. Tom zgodom, zajedno s ostalom Bosnom, dospio jegrad Soli u Časlavove ruke, ako je to dobar prijevod Porfirogenetova "Salenes".[3]
Međutim to je bilo samo za kratko, jer već oko 960. hrvatski kralj "Krešimir uze cijelu Bosnu i zavlada njom", kako bilježipop Dukljanin.[8] S tim se slaže objektivni češki povjesničar Jireček smatrajući, da je Bosna tek kasnije privremena tekovina Srba:[9][10]
To je upravo Srbija za knezaČaslava, koja za cas obvlada Bosnom, da u nju nikad više, kroz daljnjih tisuću godina ne stupi kao vladarica. Čak ni najslavniji srpski vladar, car i samodržač svih Grka i Srba,Dušan Silni, nije mogao osvojiti Bosne, već se ispod Bobovca neslavno vratio tamo, otkuda je i došao. Po Dukljaninu koncem 11. stoljeća zavladao je Bosnom, opet na malo vremena, dukljanski kraljBodin. On je slavenski vladar, ili po istom popu Dukljaninucrvenohrvatski, i zato njegova vlada Bosnom nije nipošto srpska vlada. Obratno povijest pozitivno zna, da su izvjesni Hrvati ili hrvatske velikaške porodice vladale Bosnom.
Tako je i prvi po imenu poznati bosanskiban Borić, katolički velikaš iz Slavonije. Tako je isto i moćni banPavao I. Šubić Bribirski "gospodar Bosne" (1299.) iz porodice, koja je Hrvatima poklonila herojskog mučenikaPetra Šubića Zrinskog. Njegov sinMladen banuje u Bosni 20 godina (1302. – 1322.). Osnivač bosanske kraljevske dinastijeKotromanića, banPrijezda. Takav je i "veliki vojvoda rusaga bosanskog"Hrvoje Vukčić Hrvatinić, moćniji od samog bosanskog kralja, unuk gospodaraDonjih krajeva (oko današnje Banje Luke i Jajca), kneza Hrvatina. Svi oni su hrvatske krvi i plemena, kako im i samo ime svjedoči.Krunoslav Draganović u svome raduHerceg-Bosna i Hrvatska iz 1940. postavlja pitanje: "Zar bi Bosna ponosna, da nije bila hrvatska, dopustila, da njom vladaju tuđinci Hrvati, čak od prvog poznatog bana Bosne Borića?"[3]
Od kapitalne je važnosti činjenica, da seugarsko-hrvatski kraljBela II. Slijepi godine 1138. naziva kraljem Ugarske i Rame ("Bela Dei gracia Hungariae Ramaeque rex").Rama, kroz 300 godina, znači podrazumijeva se hrvatsko-ugarska vlast uvijek u Bosni. Budući daMađari nisu Bosne na maču dobili, jasno je, da su postali vladarima Bosne ili se takvim proglasili samo tako, što su priznati i okrunjeni za hrvatske kraljeve. A tko je kralj Hrvatske, kralj je i njezinog sastavnog dijela Bosne, Odatle ono "rex Ramae" - kralj Bosne. Bosna je, dakle, nekada bila sastavnim dijelom Hrvatske. Utvrđen rezultat znanstvenog istraživanja poznatog kritičkogFerde Šišića[11] jest, da se Hrvatska u doba kraljaPetra Krešimira IV. prostirala od Neretve do Drave i od mora do Drine.[3]
Kad je tuđinski utjecaj u Hrvatskoj za kraljaZvonimira i osobito iza njegove smrti znatno porastao nastoje bosanski velikaši Bosnu što više osamostaliti. Bosna se počinje odvajati od Hrvatske. Po Šišiću bilo je to jos za Zvonimirova života. Prastara hrvatska kronika pripovijeda:[12] "Poslije toga kad se razcijepilo kraljevstvo (Hrvatska) u dijelove, izabraše Bošnjani godine 1079. sebi posebnog poglavara; isto učiniše i Neretvani, a Hrvati izaberu za vladara tuđinca". Malo zatim, po istoj kronici, kralj Bela zavlada svim dijelovimaZvonimirove države: Bosnom, Hrvatskom, Dalmacijom,Neretvanskom krajinom.[3]
Doskora, tuđinci, vladari iz dinastije Arpadovića, koje suHrvati 1102. slobodnom voljom izabrali na Dravi za hrvatske kraljeve, čim utvrdiše svoju vlast u Hrvatskoj, opaziše centrifugalne težnje Bosne i htjedoše jasno i otvoreno da naglase svoja kraljevska prava na Bosnu kao na dio Hrvatskog Kraljevstva, kojemu su na čelu stajali. Zbog toga, makar da Bosne nisu sebi silom pokorili, već je 1137.Bela II. Slijepi proglašava sina Kolomana bosanskim vojvodom, a 1138. i sam uzima u kraljevski naslov i Bosnu ("rex Ramae"). Taj je naslov stotinama godina resio ugarsko-hrvatskog vladara. Što je važno istaknuti, taj naslov nije bio pusta titula niti nezakonita uzurpacija.
Bosanski banovi prikazuju se, uza sve svoje nastojanje za slobodom, kaovazali ugarsko-hrvatskih kraljeva. Vrlo je poučna listina iz godine 1163., kojom ugarsko-hrvatski kraljStjepan IV. potvrđuje izvjesne privilegije "pred velikašima (svog) kraljevstva", medu kojima najprije nabraja izvjesne nadbiskupe i biskupe, a onda na prvom mjestu među svjetovnim knezovima hrvatskog bana Beloša, pa palatina Tomu, zatim dvorskog kneza Broku, pabosanskog bana Borića, te velikaše Hadrijana, Henrika itd.[13] Dakle Borić nije samostalan vladar Bosne, već službenik, ban ugarsko-hrvatskog kralja i velikašUgarsko-Hrvatskog Kraljevstva, a tim istim Bosna je samo dio toga kraljevstva, jer je nekad bila sastavnim dijelom Hrvatske. Zato upravo i šaljeKulin ban svogsina Stjepana u Ugarsku, da se pred kraljem odrečepatarenstva ispred cijele Bosne, makar da su se patarenski glavari pred papinskim legatom i banom na Bilinu polju kod današnje Zenice 8. travnja 1203. odrekli bogomilstva i ispovjedilikatoličku vjeru. KraljBela III. strogo nalaže svom vazalu Kulinu pod prijetnjom globe od 1.000 srebrenih maraka, da ne smije štititi patarena u Bosni.[14]
Sam banMatej Ninoslav priznaje svoju ovisnost o ugarsko-hrvatskom kralju, kad daje, da kralj u njegovoj prisutnosti godine 1244. ne samo potvrđuje nego i nanovo poklanja one posjede u Bosni,Usori (sa Solima) itd., koje je već prije Ninoslav darovao bosanskom biskupu.[15] Tako razlog naslova "kralj Rame (Bosne)" u titulaturi ugarsko-hrvatskih kraljeva postaje razumljiv. Tim istim je dokazano, da je Bosna bila sastavnim dijelomUgarsko-Hrvatskog i ranijeHrvatskog Kraljevstva.[3]
Zanimljivo je čuti i glas jednog starogBošnjaka, fraNikole Lašvanina, glasovitog ljetopisca s početka 13. stoljeća:[16]
Podrobniji članak o temi:Srednjovjekovna bosanska državaZa vrijemeArpadovića se u Vrhbosni razvija banovina kao posebno bitno granično područje. Većina vladara tamo su biliKotromanići, uz vlastŠubića početkom od 1302. do 1322. Na zapadnim rubovima, uLašvanskoj dolini, se pojavljuju iHrvatinići, a na jugu, premaHumu i kasnijeHercegovini,Kosače. Na istočnim rubovima su se vladaliPavlovići. Ostatak područja, posjed Kotromanića se nakon pada većine kraljevskih posjeda u središnjoj Bosni podOsmanlije naziva iKraljevina (slično kao Hercegovina).
Stare porušene crkve na području srednjovjekovne Vrhbosne, koje su barem djelomično arheološki ispitane:[17]
Podrobniji članak o temi:Mile (Visoko)U današnjem seluArnautovićima, 2 km sjeverozapadno od željezničke stanice uVisokomu, nalazio se stari prodor na lijevoj strani rječice Goruše, odmah kod njezina utoka u Bosnu, s desne strane te rijeke. Tu jeZemaljski muzej u Sarajevu, pod vodstvomCarla Patscha, 1909. i 1910. proveo iskopavanja. Kako je Vladimir Ćorović 1914. zabilježio, tu je nađena "monumentalna crkvena zgrada iz vremena bosanskih kraljeva", koja je djelomično bila "sagrađena na temeljima manje crkve, a pod njom bijahu opet temelji rimske zgrade". Prema podacima, koje su skupili Irma Čremošnik 1950. i Pavao Anđelić 1961. od radnika, koji su učestvovali u iskopavanju, i od drugih očevidaca, velika crkva bila je bazilika na tri lađe, u kojoj se našlo mnoštvo grobova te jedna zidana grobnica u apsidi crkve s osam kostura.[17]
U ovoj grobnici nađeni su ostaci brokata, koji se danas čuvaju u sarajevskom muzeju. Na tim ostacima, Anđelić je otkrio zlatom vezene grboveKotromanića, što govori, da su u toj grobnici bili pokopani baš vladari Kotromanići. Ovi su u svoj grb unijeliljiljane, kada je banStjepan II. Kotromanić (1312. – 1353.) došao u tijesne političke i rodbinske veze s ugarsko-hrvatskim kraljevimaAnžuvincima. U jednom posebnom grobu u porušenoj crkvi u Arnautovićima nađen je srebreni pečatni prsten s glavom, koja nosi krunu, te više zlatnih predmeta. Naravno, to je bio grob jednoga kralja u Bosni. "Na širem prostoru oko crkve ležala je nekropola većih razmjera s nadgrobnim spomenicima u obliku ploča".[17]
Neoprostivi je propust Patscha, da nije objelodanio opis iskopina u Arnautovićima i upozorio znanstveni i rodoljubni svijet na povijesnu vrijednost otkrivene crkve uArnautovićima. Posljedica toga je bio nemar prema iskopinama, koji se posebno pokazao 1948. kod gradnje širokotračne željezničke pruge, kada su ostaci crkvene zgrade bili potpuno uništeni. Međutim, veliku trobrodnu crkvu s grobovima više Kotromanića, valja poistovjetiti s crkvom sv. Nikole u Milima, koju je ban Stjepan II. Kotromanić podigao franjevcima, kada je 1340 bila osnovanafranjevačka bosanska vikarija. Franjevačka, naime, predaja tvrdi, da je prvi franjevački samostan s crkvom u Bosni podigao ban Stjepan II. Kotromanić u Milima pod imenom sv. Nikole i da je u toj crkvi bio pokopan taj ban nakon svoje smrti. Tu su predaju zabilježili između drugih: opatMavro Orbini 1601.,Pavao Ritter Vitezović 1696., fra Bernardin Nagnanović 1715. i fra Nikola Lašvanin († 1750.).[17]
Franjevački samostan i crkvasv. Nikole bio je u srednjovjekovnoj Bosni samo jedan pod tim imenom. Taj se u starim franjevačkim izvorima zove sada sv. Nikola u Milima, a sada sv. Nikola u Visokomu. Stvarno, samostan se nalazio u mjestu Milima, kako se u srednjem vijeku zvalo naselje s obje strane rijeke Bosne, gdje danas leže selaArnautovići iMuhašinovići, koji ta imena nose iz turskoga doba po svojim spahijskim gospodarima. U gradu Mili (Mel), čiji se ostaci danas vide na desnoj strani rječice Goruše kod njezina utoka u Bosnu, bilo je sijelo župe Mili, koja se prostirala s obje strane Bosne od prilike od današnje željeničke staniceIlijaša doKaknja.[17]
Prema gradu Mile, s lijevu stranu Bosne, u današnjem selu Muhašinovićima,Kulin ban podigao je svoju crkvu, od koje se našao natpis na nadvratniku ulaza u crkvu. BanStjepan II. Kotromanić 1340. podigao je na lijevoj strani rječice Goruše kod njezina utoka u Bosnu franjevački samostan i veliku trobrodnu crkvu sv. Nikole, u kojoj je izgradio grobnicu u apsidi za se i za svoju vladarsku obitelj. U tom samostanu bilo je sijelo vikara bosanske vikarije i kustodije, kada se vikarija oko 1348 razdijelila u više upravnih područja. Samostan sv. Nikole u Bosni spominju Dubrovčani 25. lipnja 1367., kada se u Malom vijeću odlučilo, da se franjevcima toga samostana podari 100 lakata raše, što je bilo dovoljno, da se naprave habiti za 10 - 12 franjevaca, koji su živjeli u samostanu.[17]
Kustodiju (vrh)bosansku, u kojoj se nalazio samostan sv. Nikole, prvi spominje fraBartul Pizanski u svom popisu franjevačkih samostana iz 1385. – 1390. U zapisniku općega franjevačkoga zbora u Firenci 1493. ta se naziva kustodijasv. Nikole u Milima. Tako i u službenom popisu franjevačkih samostana 1506. Po franjevačkoj predaji u Bosni, koju je između drugih zabilježio Luka Wadding u Analima franjevačkog reda, samostan i crkva u Milima bili su razoreni od stranelokalnih krstjana, po svoj prilici 1437. za turskih haranja u srednjoj Bosni, kada je bilo porušeno 16 franjevačkih samostana.
Bosanski franjevci fra Pavao Papić i fra Jure Neretvanin u Izvješću 1623. tvrde, da su krivovjerci razorili stari, prvotni franjevački samostan uVisokomu i da su još u njihovo vrijeme postojale ruševine toga samostana u katoličkom groblju nedaleko Visokoga. Navedeno groblje istovjetno je s onom nekropolom, koja je ležala oko trobrodne crkve s kraljevskim grobnicama uArnautovićima. Prema franjevačkoj predaji oko 1450. Mihovil Ostojić, iz porodice bosanskoga kralja Ostoje, podigao je novi franjevački samostan s manjom crkvom sv. Nikole u neposrednoj blizini tadašnjega tvrdoga gradaVisoko. O toj crkvi 1600. piše u Rim bosanski biskupFranjo Baličević: "U Visokomu, mojoj domovini... samostan i crkva Sv. Nikole, koja se zove kraljevska kapela, lijepa je, iako ne odviše velika".[17]
U grobnoj crkvi bosanskih vladara, u Arnautovićima, u glavnoj grobnici u apsidi, morao je biti pokopan banStjepan II. Kotromanić i njegova treća žena, koju je vjenčao u lipnju 1335. Po svoj prilici tu je bio pokopan knez Vladislav, brat Stjepanov, a otac kralja Tvrtka I., i Vladislavova ženaJelena, unuka hrvatskoga banaPavla I. Šubića. Tu su morala biti pokopana i djeca bana Stjepana II., koju je imao sa svojom trećom ženom. Jedno od tih je, kako mislimo, bio Radiša, otac Pavla Radišića, kojega su 1404.Hrvoje Vukčić Hrvatinić i Dubrovčani bili odlučili proglasiti kraljem Bosne. U posebnoj grobnici, u kojoj je nađen kraljevski pečatni prsten, morao je biti pokopan bosanski kraljTvrtko I. († 1391).[17]
Drugi nijedan od kraljeva nije mogao biti pokopan u toj crkvi. KraljStjepan Dabiša umro je 8. rujna 1395. u Sutjesci i bez sumnje bio je pokopan u tamošnjoj franjevačkoj crkvi, koja se nazivala Banov dvor (lat.Curia Bani). Kralj Stjepan Ostoja i njegov sinStjepan Ostojić nisu mogli biti pokopani u crkvi sv. Nikole u Milima, jer su umrli kao svrgnuti kraljevi i njihov pokop u kraljevskoj grobnoj crkvi ne bi dopustio tadašnji kraljTvrtko II. Ovaj je umro 1443. u Sutjesci i morao je biti pokopan u mjesnoj franjevačkoj crkvi, napose, jer je već prije te godine bila porušena crkva sv. Nikole u Milima s vladarskim grobnicama. Prema franjevačkoj predaji u sutjeskoj crkvi pokopan je i kraljStjepan Tomaš. Zadnjega bosanskog kraljaStjepana Tomaševića sultanMehmed II. Osvajač dao je posjeći podJajcem i on je bio tu pokopan.[17]
Laonik Halkokondyles (1432. – 1490.), rodom Grk iz Atene, bio je učenhumanist i dobar poznavalac prilika svoga doba na Balkanu i u turskom carstvu. Napisao je suvremenu Povijest Turske na osnovu onoga, što je sam vidio, a djelomično i prema pisanim izvorima. Osim grčkoga govorio je turski, a kako se čini, poznavao je i slavenske jezike: bugarski, srpski ihrvatski. Njegova je slaba strana vremenoslovlje, on naime rijetko spominje godine i dane, a i onda, kada ih navodi, nije u tome uvijek pouzdan. Inače, on je istinoljubiv, nepristran i dobro obaviješten o stvarima, o kojima piše.[17]
Halkokondyles u svom djelu više puta spominje Bosnu i narod, koji u njoj živi. Prema njemu Slaveni se na Balkanu dijele u tri različita naroda: Bugare, Srbe iHrvate, koje on prema tadašnjem humanističkom običaju naziva starim klasičnim imenima: Mezeji, Tribali iIliri.[17] Halkokondyles ime Tribala, pa i Ilira, negda uzimlje u širokom značenju tako, da tim imenima označuje svejužne Slavene uopće.[17] Ali kada pobliže i stvarno govori o hrvatskim i srpskim vladarima, pokrajinama i mjestima, tada on uvijek Srbe nazivlje Tribalima, a Hrvate Ilirima.[18] Prema Halkokondilesu Tribali i Iliri, dotično Srbi i Hrvati, su dva različita slavenska naroda, koje dijeli rijeka Dorobica, pod kojom, izgleda, jedanput razumijeva rijeku Dubravu (Dobre), koja je u 15. stoljeću dijelila Mačvu od srpskih zemalja, a drugi put rijekuDrinu.[17]
U svakom slučaju ta je razdiobna granična rijeka ležala istočno od gradaBobovca. Po Halkokondilesu Iliri,[18] tj. Hrvati, žive zapadno od Drine do Jadranskoga mora, koje on po tadašnjem običaju zove Jonsko more, te od Dubrovnika do Istre.Sva Bosna neposredno prije njezina pada pod Tursku i za vrijeme zaposjednuća bila je naseljena isključivo Ilirima, naime narodom istovjetnim s onim, koji je tada živio u današnjoj Dalmaciji do Istre, a to znači Hrvatima.ZemljeSandaljeve,[18] kako Halkokondyles zove široku oblast, kojom je u njegovo vrijeme vladaoherceg Stjepan, sinovac i nasljednik Sandaljev, smješta on uIlirik. U toj zemlji živi isti narod, kao onaj uz dalmatinsku obalu do Istre, a to su bili Hrvati.
Hrvatskog kralja u BosniStjepana Tomaševića (1461. – 1463.) Halkokondyles zove kraljem Ilira,[18] tj. Hrvata, jer je Stjepan stvarno vladao većim dijelom tadašnjih hrvatskih zemalja. On dapače veli, da neki u njegovo vrijeme Ilire nazivlju Bošnjanima, a to zbog toga što je u Bosni stolovao kralj, koji je imao u svojoj državi većinu Ilira, tj. Hrvata. Svjedočanstvo Halkokondilesovo ima posebnu vrijednost, jer ono opisujeetničko stanje Bosne neposredno prije pada pod Tursku, s kojom dolazi u zemlju jak priljev stranoga narodnoga življa.[17]
|journal= (pomoć)
| |||||