Vladimir Sergejevič Solovjov iliVladimir Solovjev (ruski: Владимир Сергеевич Соловьёв,Moskva28. siječnja1853. –Uzkoje,13. kolovoza1900.) bio je ruskifilozof ipjesnik, pisacpamfleta,književni kritičar, koji je odigrao značajnu ulogu u razvoju ruske filozofije i poezije krajem 19. stoljeća, a odigrao je značajnu ulogu u ruskoj duhovnoj renesansi na početku 20. stoljeća. Autor je višeknjiga među kojima je jedna od najpoznatijih "Smisao ljubavi". Jedno vrijeme živio je uHrvatskoj i imao prijateljske odnose s poznatim hrvatskim ličnostima, kao što suJosip Juraj Strossmayer iFranjo Rački. Ulica u središtuZagreba bila je nazvana po njemu do 1991.
Njegov otacSergej Mihajlovič Solovjov bio je jedan od najvećih ruskihpovjesničara, a bratVsevolod Solovjov pisac povjesnih romana. Majka Polyxena Vladimirovna bila jepoljskoga porijekla. Njen predak bio jeHryhorij Skovoroda, jedan od vodećihukrajinskih filozofa u bivšemRuskom Carstvu gdje je ostavio golem doprinos u razvoju kakoukrajinske tako iruske filozofije i kulture.
Solovjov je napisao djelo "Kriza zapadne filozofije", kao izvanredni profesor naMoskovskom državnom sveučilištu, a predavao je filozofiju i na Sveučilištu uSankt-Peterburgu, ali je bio prisiljen odstupiti, nakon javnoga govora u kojem se sukobio s caremAleksandrom III. zbog traženja pomilovanja narodnovoljaca, koji su sudjelovali u atentatu na carevog ocaAleksandra II. Nakon što je odstupio s dužnosti, Solovjov se posvetio pisanju publicistike.
Vladimir Solovjov zasigurno je najveći ruski filozof 19. i početka 20. stoljeća i jedan je od najumnijih kršćanskih filozofa. Autor je brojnih filozofskih trakata i osobno je živiokršćansku vjeru na zadivljujuć način.[1]
Solovjov zauzima istaknuto mjesto u ruskoj povijesti misli. On je uronjen u ključnim pitanjima religijskog i moralnogkaraktera. Počeo je kao materijalist, ali je završio kao čisti idealist s punomisticizma. Glavna preokupacija bila mu je zalaganje za jedinstvo svih kršćanskih Crkava. Rodio se kaopravoslavac, bio jenihilist pa se vratio vjeri. Kasnije je prešao na katoličku vjeru, ali se kasnije opet pomirio s pravoslavljem. Vodio je mnoge polemike i rasprave, borio se protiv šovinizma i tolstojevštine kao lažnog humanizma.
Njegovo se cjelokupno mišljenje može označiti kaofilozofija religije koja nastoji napraviti plodnu sintezukršćanstva,grčke i idealističke filozofije. Glavna su mu djela: Kriza zapadne filozofije (Krizis zapadnoj filosofii, 1875.), Predavanja o bogočovječnosti (Čtenija o Bogočelovečestve, 1877.–'81.), Kritika apstraktnih načela (Kritika otvlečënnyh načal, 1880.), Povijest i budućnost teokracije (Istorija i buduščnost’ teokratii, 1887.), Rusija i sveopća Crkva (La Russie et l’Église universelle, 1889.), Smisao ljubavi (Smysl ljubvi, 1892.–'94.), Opravdanje dobra (Opravdanie dobra, 1898.), Platonova životna drama (Žiznennaja drama Platona, 1898.), Tri razgovora (1900).[2]
Prilikom posjetaMoskvi kao predsjednikHAZU-a,Franjo Rački se susreo s Vladimirom Solovjovim1884. i pisao o tomebiskupuJosipu Jurju Strossmayeru: "To vam ječovjek po osvjedočenjukatolik. Iznenadilo me uostalom, da se s ruskom inteligencijom dade razgovarati o delikatnom pitanju sjedinjenja obiju Crkava"[3] Josip Juraj Strossmayer se jako zainteresirao za Solovjeva i želio stupiti u kontakt s njim. Nakon što je Solovjev popravio odnose s carskom vlasti, bilo mu je dopušteno putovati i prva zemlja koju je posjetio bila jeAustro-Ugarska. PrekoBeča došao je uZagreb iĐakovo1886. i susreo se s Račkim i Strossmayerom. Proveo je uHrvatskoj dva mjeseca i u Zagrebu mu je tiskano literalno djelo u Dioničkoj tiskari. Strossmayer je to smatrao velikom čašću za Hrvatsku i oduševio se družeći se sa Solovjovim i o njemu piše Račkom: "On je zaista čovjek izvanredan, kojim se ponositi možemo. Solovjov je divan, svet i providencijalan muž".[3] Strossmayer i Solovjov imali su mnogo zajedničkoga kao vrhunski intelektualci, promicatelji sjedinjenja kršćana i suradnje međuSlavenima. Nakon povratka u Moskvu, Solovjov je Strossmayer poslao opširnu promemoriju, koju je Strossmayer tiskao u 10 primjeraka i poslaopapiLavu XIII. uRim, te na još par važnih adresa.
Solovjov i Strossmayer ponovno su se susreli u Hrvatskoj1888. godine te dopisivali sve do1896. godine, kada su posljednji put jedno drugome poslalibrzojav čestitajućibožićne blagdane.[4] Solovjov je bio teško bolestan i četiri godine kasnije je preminuo.
Solovjov je ljubio sve Slavene, a među njima osobitoPoljake iHrvate, zbog velike želje za sjedinjenjem svih Slavena u jednojKatoličkoj Crkvi. Solovjev je dobro poznavao kulturne i političke prilike Hrvata. Naruski je preveo nekoliko stihova najvećeg hrvatskog pjesnika 19. stoljećaPetra Preradovića (Moja lađa).[5]
Uz Strossmayera, Solovjov je silno cijenio još jednog Hrvata. To je bioJuraj Križanić. U djelu "Rusija i Opća Crkva" spomenut će obojicu: "K onome, što su rekli predstavnici zapadnih Slavena, veliki Križanić i veliki Strossmayer, treba da istočni Slaveni dodadu samo jednostavniamen. Ja upravo rekoh taj amen u ime stotinu milijuna ruskih kršćana s čvrstim i potpunim uvjerenjem, da me se oni neće odreći."[6] Solovjev je1884. objavio članak o glasovitom hrvatskom ekumenistu Jurju Križaniću pod naslovom "Pogledi prvog slavofila na crkveni raskol"[7]
Solovjov je u Križaniću našao sebe. Vezale su ih identične ideje, mišljenja, jednaka metodarada, konačno i ista životnasudbina obojice. Solovjov je Križanića duboko shvaćao, studirao, oponašao, a onda, logično, i ljubio. No Solovjov je ljubio i hrvatski narod, iz kojeg je Križanić nikao, jer je u njemu našao one iste odlike ivrline koje je nosio i njegov veliki sin.[8]
UZagrebu je od 1920.-ih do 1991. bila "Solovjevljeva ulica" na mjestu današnje Ulice kneza Borne u središtu grada na prostoru današnjega hotela Sheraton. Ostalo je još nekoliko starih kućnih brojeva, kao dokaz da je tamo bila ta ulica.
