Violina je gudački instrument s četiri žice, i od svih gudačkih instrumenata proizvodi najviše tonove i najmanjih je dimenzija. Riječviolina posredstvom romanskih jezika dolazi iz srednjovjekovne latinske riječivitula što označava žičano glazbalo.[2] Osoba koja svira violinu zove se violinist ili violinistica.
Violina je nastala u sjevernoj Italiji u ranom 16. stoljeću. Prvi graditelji violina vjerojatno su spojili elemente tri tada raširena glazbala: rebek koji je bio u uporabi od 10. stoljeća (nastao od arapskog glazbala zvanog rabab), renesansne gusle i lira da braccio.[3]Jedan od najranijih detaljnih opisa tog glazbala, uključujući i njegovo ugađanje je Jambe de FerovEpitome musical, objavljen u Lyonu 1556.[4] Do tada se violina već bila počela širiti Europom.Najstariju dokumentiranu violinu s četiri žice nalik modernoj, izgradio je 1555. godine Andrea Amati. Druge violine koje se spominju ranije imale su samo tri žice. Postala je omiljeno glazbalo među uličnim sviračima i plemstvom, što pokazuje i činjenica da je francuski kralj Karlo IX 1560. godine od Amatija naručio 24 violine.[5] Iz toga kompleta je i najstarija očuvana violina poznata kao "Karlo IX", proizvedena u Cremoni oko 1560. Violina "Mesija" ili"Le Messie" (poznata i kao "Salabue" koju je proizveo Antonio Stradivari 1716. nikada nije korištena i još uvijek je u neiskvarenom stanju. Danas se nalazi u muzeju Ashmolean u Oxfordu.[6]
Najpoznatiji graditelji violina živjeli su između 16. i 18. stoljeća:
Amati, talijanska obitelj graditelja violina: Andrea Amati (1500. – 1577.), Antonio Amati (1540. – 1607.), Hieronymus Amati I (1561. – 1630.), Nicolo Amati (1596. – 1684.), Hieronymus Amati II (1649. – 1740.)
Guarneri, talijanska obitelj graditelja violina: Andrea Guarneri (1626. – 1698.), Pietro od Mantove (1655. – 1720.), Giuseppe Guarneri (Joseph filius Andreae) (1666. – 1739.), Pietro Guarneri (Mlečanin) (1695. – 1762.) i Giuseppe (del Gesu) (1698. – 1744.)
Violina ima 4 žice, koje se ugađaju po kvintama: G mali, D jedan, A jedan, E dva. Točan ton se dobiva zatezanjem ili opuštanjem žica pomoću ključeva, a čista kvinta između žica dobiva se zatezanjem ili opuštanjem "vijka" (ključa).
Violina, kao i ostala gudačka glazbala ugađa se prema tonu A (jedan). Na klaviru, ili pomoću glazbene vilice, dobiveni ton A se uspoređuje s tonom A na violini. Ako je ton nečist, žica se zateže ili otpušta sve dok ne zvuči jednako čisto kao prvobitni ton A dobiven klavirom ili glazbenom vilicom. Kasnije, kada je ton A ugođen, ugađaju se ostale žice prema čistoj kvinti.
Sastoji se od štapa, struna (načinjenih od konjskih dlaka), žabice i vrha. Žabicom se najčešće svira kada želimo postići oštar ton, a u vrhu se svira kada želimo postići mekan ton. Na strune se nanosi kolofonij tj. neka vrsta smole radi ugodnijeg zvuka.
Lijevom rukom sviramo tonove po žici. Za razliku od klavirista koji sviraju s pet prstiju, violinisti peti prst (palac) koriste za pridržavanje vrata violine. Ostalim prstima (1,2,3,4) sviraju tonove. Lijeva ruka mora biti u potpunosti opuštena kako bi s lakoćom mogli prelaziti u pozicije i preko žica.
Vibrato je tehika sviranja, koja je jako raširena. Dobiva se tako da prstom lagano počnemo vibrirati, odnosno ljuljati prst ne mičući ga sa žice i time dobivajući vibrijajući zvuk tona. Koristi se pri ukrašavanju dužih tonova.
Pizzicato lijevom rukom je veoma zahtjevna tehnika sviranja, s kojom se koristio Niccoló Paganini. Npr. 3. prstom, ton odsviramo gudalom, a onda tim trećim prstom trznemo po praznoj žici. Zvuk je neobičan, čaroban i virtuozan.Ako ton susti znaci da pritiskate puno gudalom.
Pizzicato je jedan od načina sviranja violine. U tom načinu koriste se prsti desne ruke te se okida žica na dijelu između kobilice i vrata violine. Postoji više vrsta pizzicata.
