Vesna Parun (Zlarin,10. travnja1922. −Stubičke Toplice,25. listopada2010.), bila jehrvatskapjesnikinja i prevoditeljica.
Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. godine na otoku Zlarinu blizuŠibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka uSplitu, uBiogradu na Moru i u Šibeniku. Otac Ante rodom je s otokaPrvića, a majka Antica saŠolte. Osnovnu školu je završila naVisu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je1940. godine maturirala. Bila je odlična učenica i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. godine upisala je studij romanistike naFilozofskom fakultetu u Zagrebu.
Onda je došaorat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli uSesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistufilozofiju. Godine1947. radila je na pruziŠamac -Sarajevo, oboljela je odtifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od1938. godine. Sve su to bili razlozi prekida studija. Od1962. do1967. godine boravila je uBugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća.
Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodna književnica. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkojDubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom2000. godine, iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se uStubičkim Toplicama. Ondje je još krajem1970-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu.
U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana, a poglavito su bili zapaženi oni koje je organiziraonovinar i publicistMladen Pavković, predsjednik UBIUDR Podravka, i napisala nekoliko knjiga. Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u 80-im godinama života sigurno nam ne služi na čast. Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se "u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu - gotovo ništa". Sve u svemu, po njezinim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena uhrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost.
Umrla je 25. listopada 2010. godine uStubičkim Toplicama, u 88. godini života. Pokopana je na starom groblju uz crkvu sv. Stjepana uGrohotama na Šolti.[1]
Vesna Parun pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnikinje. Ona je i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti.Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisatiprozu i drame. Objavljeno joj je više od 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Njezina zbirkaZore i vihori (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.
Vesna Parun počela je pisati vrlo rano, svoju prvu pjesmu "Pramaljeće", napisanu na otokuVisu, objavila je već s deset godina (1932.) u listuAnđeo čuvar. Slijedi pjesma "Zov" objavljena1938. godine u časopisuSjeme, glasilu muške klasične gimnazije kojem su urednici biliJure Kaštelan iŽivko Jeličić. Već ta pjesma nosi u sebi dah temeljne ideje vodilje: himnu životu, radu i hrabrosti. Osim poezije, pisala je dječje i satiričke pjesme, prozu i drame. Njezina su djela prevođena na mnoge jezike.
Njezine pjesme je napoljski jezik prevelaŁucija Danielewska u antologiji i u knjiziMorska róża: wiersze, 1998. godine.
 | Wikicitati imaju zbirke citata o temiVesna Parun |
| |||||||||||||||||
| |||||