Pashko Vasa (alb.Vaso Pasha, Vaso Pashë Shkodrani) (Skadar,30. srpnja/17. rujna1825. –29. lipnja1892.Bejrut), bio jealbanskipisac,pjesnik,publicist,rilindas, političar i diplomat.
Rodio se u katoličkoj obitelji u albanskom gradu Skadru koji je u ono vrijeme bio dijelomOsmanskog Carstva.
Od 1842. do 1847. godine obnašao je dužnost tajnika britanskog konzulata u Skadru. 1879. godine boravio je u bugarskom crnomorskom lučkom graduVarni u upraviDrinopoljskog vilajeta zajedno sIsmailom Qemalijem. Tad je dobio naslovpaše.
Godine 1847. zaputio naApeninski poluotok, u osvit turbulentnih događajarevolucionarne 1848. diljem Europe. Dva je pisma napisao ljeta 1848. u kojima se je postavio otvorenorepublikanski iantiklerikalno. Poslije je otišao u Veneciju gdje je sudjelovao u borbama uMargheri4. svibnja1849., dio mletačkog ustanka protiv Austrijanaca. Nakon što su austrijske postrojbe došle onamo 28. kolovoza te iste godine, Pashko Vasa je morao izbjeći uAnconu, otkamo je kao osmanski državljanin bio izgnan u Carigrad. O svom iskustvu u Italiji iduće je godine u Carigradu objavio djelo na talijanskomLa mia prigionia, episodio storico dell'assedio di Venezia.
Godine 1863. je postavljen na mjesto tajnika i prevoditeljaAhmeta Dževdeta-paše, osmanskog državnika i povjesničara, na misiji u potrazi za činjenicama u BiH. Misija je trajala dvanaest mjeseci, od proljeća 1863. do listopada 1864. godine. Događaje s te misije zapisao je u djeluLa Bosnie et l'Herzégovine pendant la mission de Djevdet Efendi, objavljeno u Carigradu 1865. godine. 7 godina poslije objavio je u Carigradu jedan rijetki rad, povijesno zanimljiv,Esquisse historique sur le Monténégro d'après les traditions de l'Albanie.
Jedan je od suosnivačaSredišnjeg odbora za zaštitu prava albanskog naroda uCarigradu, osnovanog jeseni 1877. godine. Preko svojih veza u Carigradu sudjelovao je u organiziranjuPrizrenske lige 1878. godine. Nedvojbeno je autorom Memoranduma o albanskom autonomiji koji je predan britanskom veleposlanstvu u Carigradu.
Obnašao je dužnost glavnog guverneraLibanona od 9. svibnja 1882. godine. To je mjesto na osnovi međunarodnog sporazuma bilo rezervirano zakatolika državljanina Osmanskog Carstva. Dužnost je obnašao do svoje smrti.
Godine 1978., na stotu godišnjicu Prizrenske lige njegovi posmrtni ostatci prebačeni izLibanona u skromni grob uSkadru.
Objavio je djela:
Uvijek se je borio za jedinstvo svog naroda. Nije dopuštao da vjeroispovijed dijeli narod, a njegove riječi koje je uputio svom narodu najbolje opisuju kolektivno stanje albanskog duha: “Mos shikoni kisha e xhamia / Feja e shqyptarit âsht shqyptaria” (“Ne mari za crkve i džamije/ Vjeroispovijest Albanaca jest Albanizam”). Ovakav pristup spasio je albanski narod od asimiliranja, usitnjavanja, podjela i gubitka identiteta.[1][potreban bolji izvor]
|journal= (pomoć)