| Uskočki rat | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
 Uskočki brodovi u senjskom primorju | |||||||
| |||||||
| Sukobljeni | |||||||
.svg) Sveto Rimsko Carstvo· .svg) Kraljevina Hrvatska Španjolska |  Mletačka Republika Nizozemska Republika.svg) Kraljevina Engleska | ||||||
| Vođe | |||||||
| Adam von Trautmannsdorf Baltasar Marradas | Pompeo Giustiniani Don Giovanni de' Medici Johan Ernst van Nassau-Siegen | ||||||
Uskočki rat (talijanski:Guerra di Gradisca) bio jerat izmeđuMletačke Republike iAustrije koji je trajao od11. kolovoza1615. do6. studenoga1617.[1] Taj rat bio je uvertira zaTridesetogodišnji rat.
Obje strane koristile su senajamnicima, tako su se na obje strane boriliTalijani,Nijemci,Hrvati,Albanci iFrancuzi. Jedina razlika bila je u tome što seVenecija služila igrčkim plaćenicima, aHabsburgovcišpanjolskim.[1]
Taj rat se vodio s promjenjivom srećom, iako su Mlečani načelno bili puno snažniji, ipak nisu uspjeli ostvariti neke značajnije uspjehe, pa je na kraju1617. završio na istim početnim pozicijama. I jedna i druga strana provodile su velike pljačkaške akcije protiv civilnog stanovništva, uostalom tako se posredno plaćalo vojnike. Osobito teško je stradalaIstra, gdje su se ratne aktivnosti produžile sve do travnja1618. Računa se da je tadašnja Istra izgubila oko 30 – 50 % stanovništva i 90 – 99 % stoke, a da je porušeno ili spaljeno 60 – 90 % kuća, i napušteno oko 90 – 98 % polja. Suvremenici su ga smatrali pravom katastrofom, jer su se njegove posljedice još dugo osjećale po cijeloj Istri.[2]
Još jehabsburgškicarFerdinand I. počeo s politikom instrumentaliziraranja brojnih manje višeslavenskihbalkanskih izbjeglica, koji su bježeći predTurcima, potražili utočište u zemljama pod njegovom kontrolom, pa im je dozvolio da se nasele uKranjskoj iDalmaciji, i to uz subvencije i povlastice u zamjenu za služenje uparavojnim formacijama, koje su trebale svojimgeriliskim akcijama podrivati tadašnjumletačku dominaciju nadJadranom.[1] Oni su kasnije postali poznati pod imenomUskoci.
Mletačka Republika je uzalud protestirala, na kraju je bila prisiljena ojačati obranu brodskih konvoja, i poduzimati kojekakve kaznene ekspedicije protiv uskočkih baza, ali su careviMaksimilijan II. iRudolf II. uz deklarativno gnušanje, ipak nastavili istu politiku.Pravicasus belli bili su gubitak broda rektoraKotora i otmicaproviduraKrka1612., zbog tog jemletačkamornarica poduzela blokadu svihaustrijskihluka primoravši tako u veljači1613.nadvojvoduFerdinanda II. da prihvatiti sporazum,[1] kojim se obavezao da će raselitiuskoke, i onemogućiti njihove daljnje aktivnosti, ali se to nije obistinilo, jer su uskoci nastavili sgusarenjem. Pa su tako u svibnju1613. poredotokaHvara orobilibrod i zarobilivenecijanskogpatricija Cristofora Veniera.[1]
Nakon tog je u kolovozu1613. organiziranamirovna konferencija uLinzu, Austrija je kao uvjet za prekid neprijateljstva, tražila liberalizaciju plovidbe poJadranu, ali je toMletačka Republika odbila.[1]
Mletačkaflota blokirala je1614.Trst, čija je posada već prije tog pojačanakapetanom Sebastianom Zuechom. Zbog tog su seMlečani s dvijepješadijskesatnije uputili premadvorcu San Servolo (Grad Socerb) ukrasu poredKopra i opljačkali ga. Njih su na povratku presreli 240njemačkiharkebuzira i zapucali na njih, pobivši i ranivši desetke vojnika.[1]Nakon tog jeistarskiprovidur Benedetto da Lezze s nekih 1000konjanika ipješačkih vojnika zauzeo San Servolo. Zauzvrat jejesen1615.trsatskigrofpukovnikVuk Frankopan suskocima ihrvatskimvojnicima opljačkao okolicuMonfalconea.[1]
Nakon tog se nakrasu iznadTrsta sakupilo 1.200 hrvatskih vojnika, 500uskoka i 500konjanika, nasuprot njima s druge strane stajala jeMletačka vojska od 3 000 ljudi na čelu sIstarskimprovidurom Benedettom da Lezze.
Međusobne čarke počele su ulistopadu1615. Tad jesavojskidužd ponudio Veneciji savezništvo, ali je tosenat odbio.[1]
Ratu je prethodila kriza okosolana Žavlje (Zaule) kodMilja1609., jer suTršćani htjeli potrebe seljaka iz zaleđa zasolju skrenuti prema svojim novim solanama.[2]
IstarskiprovidurBenedetto da Lezze iskrcao se24. studenog1615., s jednomgalijom, i nekoliko manjih brodova uzaljevu kodMuggie s posadom od oko 3 800 vojnika, kojima se pridružilo još 6satnija pod vodstvomkapetana Fabija Galla, koje su domarširale izIstre. Oni su zauzelisolane kod Žavlja (Zaule) i počeli ih uništavati.[1]Austrijanci su skrasa hitno uputili jedinicekapetana Daniela Francola,trsatskoggrofaVuka Frankopana itršćanskearkebuzire predvođene kapetanom Sebastianom Zuechom. Iznenađeni Venecijanci počeli su bježati prema svojim brodovima, sgalije su stali panično pucati iz topova, ali je Fabio Gallo sa svojim vojnicima pobjegao s bojišta. U tom metežu suMlečani izgubili oko 4.000 do 6.000 ljudi (oni sami govorili su samo 120) i zastavu, s druge strane Austrijanci imali samo 10 poginulih.[1]
Providur Palme (današnjaPalmanova) uspio jemobilizirati vojsku od nekih 3 000 ljudi, koja je20. prosinca1615. krenula premaSoči i počela opsaduhabsburgškeutvrdeGradiške.Lokalnamilicija uMošćeničkoj Dragi, uspjela je spriječiti iskrcavanje dviju mletačkihgalija i 40barki. Pa su oni između 25. i30. prosinca u znak odmazde krenuli pljačkati i palitiistarska naselja u unutrašnjosti koja su bila podaustrijskom vlašću.[1]Komandant mletačkih jedinica Pompeo Giustiniani je nastupajući sa svojimpješadijskim ikonjaničkimčetama toliko iznenadio Austrijance, da su oni u panici napustili svoje položaje kodGorice. Ali su se s druge strane na okolnim brdima rasporedile jedinice Adama Trautmansdorfa, a posadaGradiške dobila je pojačenje na čelu sgrofom Riccardom di Strassoldom, i jednu jedinicukoruškiharkebuzira.[1]
Uskoci su se uspeli ubaciti u mletačku pozadinu kodMonfalconea i između 20 i30. siječnja1616. opljačkati neka naselja Mlečani su podigli utvrdu Mariano i počeli pljačkati predgrađaGradiške zbog tog jekarlovačkikapetan Daniel Francol pokušao napraviti protunapad, s 30konjanika ipješadijskomčetom. Njegov napad osujetili su Mlečani s tri strane,konjicom pod vodstvom Pompeo Giustiniani s boka,udineškikapetan Daniel Antonini s druge i Tristan Savorgnan s treće, na kraju su ga opkolili i pobili sve uključujući i Francola.[1]
Mlečani su počeli s velikim opsadnim radovima ispredGradiške24. veljače1616., uz stalno ometanjekonjaničkih protunapada izGorice i Ločnika. Ipak su doguralitopove i stali kopati tunele daminiraju bastion San Giorgio. Iznenadni protunapad branioca na njihove položaje21. ožujka nanio im je teške gubitke od 400 poginulih, u tom napadu je umalo stradao i sam komandant Pompeo Giustiniani.[1] Ni miniranje im nije uspjelo, ali su nastavili uzaludno tući po utvrdi, koja je u međuvremenu dobila još jedno pojačanje, nakon tog su pokrenuli još jedan uzaludan napad25. ožujka. Na kraju je29. ožujka Giustiniani prekinuo opsadu i povukao se u Mariano.[1]
Mlečani su nakon tog počeli širili glasine o novoj rundi pregovora o miru, a s druge strane su radili na transformaciji svojih trupa. U svoje jedinice uključili su 200 robijaša kojima su za to ponudili oprost i unajmili 4 000Francuza. Pompeju Giustinianiju dali su pomoćnike; Francesca Martinenga i Ferrantea de Rossija. Tako ojačani krenuli su ponovno u napad, ali je kod kod Ločnika (Gorica) 2. svibnja sačekao austrijski komandant Trautmansdorf s takvom topničkom vatrom da su se Mlečani zbog velikih gubitaka morali povući.
Mlečani su nakon tog zbog bolesti smanjili vojne aktivnosti, dok su s druge strane Austrijanci dobili pojačanje.[1] Dotadašnjegprovidura za naoružanje Barbariga, zamijenio je 6. lipnja noviAntonio Priuli, on je osvježio jedinice novimnajamnicima izFurlanije (oltramontani) iDalmacije (oltramarini). U sklopu svojih priprema stao je jačati svoje utvrde na frontu, i napadati austrijske položaje i naselja poIstri, ne bi li ih razvukao. Austrijanci su na to odgovorili upadom na teritorijMonfalconea.Albanskinajamnici pokušali su za Mlečane osvojiti utvrdu Stella5. kolovoza, ali su se zbog velikih gubitaka morali povući.[1] Mlečani u lipnju1616. pljačkaju krajeve okoKobarida iTolmina.engleski plaćenikkapetan Schmit, kog je plaćaobiskupBamberga s 400 svojih vojnika i austrijskim jedinicama na prepad majstorski zauzimaPontebbu4. kolovoza. Zbog tog Mlečani organiziraju protunapad koji vodi Marcantonio di Manzano i ponovno13. kolovoza zauzimaju Pontebbu i Malborghetto.Konjica pod vodstvom Giacoma Antoninija produžuje napad i pljačka okolicuTarvisia.
Mlečani su nakon tog povlače u Pontebbu i rade na jačanju njegove obrane. Camillo Tevigiano sa svojimgrčkim plaćenicima izCividalea upada u dolinuSoče i kraj okoKobarida iTolmina.[1]Austrijanci se28. kolovoza povlače na lijevu obaluSoče, jer su zbog bolesti izgubili jednu trećinu svoje vojske. Pompeo Giustiniani postavlja svoje topništvo ispred utvrde San Pietro na brdu Fortin i počinje je bombardirati10. rujna nakon tog sekapetan utvrde Sibel predao 19. 9 i uz počasti napustio utvrdu.[1]
Rat je nastavljen manjim okršajima kod kod Ločnika, gdje su se obje strane nastojale bolje ukopati.Mlečani su krajem novembra odbili austrijski protunapad kodGradiške, njihov zapovjednik – Camillo Trevigliano shrvatsko-albanskimkonjanicima prelaziSoču i upada uvalonski logor kodGorice, ali je usprkos početnih uspjeha na račun iznenađenja odbijen, jer je Valoncima u pomoć priskočila vojskaŠpanjolca Baltasara Marradasa. Trevigliano se jedva izvukao do Ločnika, ali su Austrijanci u brzom kontranapadu pod komandom Trautmansdorfa, prešli Soču i napali njegovekonjanike, u metežu koji je izbio ranjen je u ruku Trautmansdorf, ali je Mlečane zahvatila panika pa su se razbježali ostavivši mnogo svojih poginulih i ranjenih vojnika, među ostalim i Francesca Giustiniana.[1]
U siječnju1817. je Giovanni de Medici preuzeo komandu nad mletačkom vojskom, podržan od novogprovidura za naoružanje Antonija Landa.Austrijancima su stigla značajna pojačanja novihnajamnika izŠtajerske,Koruške iKranjske, pa su oni pojačali pritisak na drugu obaluSoče, zbog čeg su Mlečani počeli podizati nove utvrde.[1]
Austrijanci30. siječnja1817. napadaju Ločnik (Gorica), ali ih je jaka topnička vatra zaustavila, pa su se uz velike gubitke povukli. Mlečani s druge strane u veljači napadaju austrijske položaje kod Šmartna v Brdih i Vipolža, ali se povlače kad su ih s bokova napaliuskoci i lokalni stanovnici.Tolminskikapetan Gaspar von Dörnberg u veljači s vrlo malim snagama napadaCividale.
Mlečani su se u veljači – ponovno primakliGradiški i otpočeli radove za dugotrajnu opsadu, pritom ih je stalno ometala austrijskakonjica. Giovanni de Medici 1. travnja pokreće golemu ofenzivu, i s velikim snagama napada utvrdu Stella, ali je odbijen od maloggarnizonakapetana Paradisa. Mlečani su prešliSoču na šest mjesta, ali su njihove kolone zaustavljene jakom topničkom vatrom. Jedini prodor napravljen je kod Vipolža kog su uspjeli i zauzeti, ali uz velike gubitke.[1]NadvojvodaFerdinand II. šalje kao pomoć jedan kontingent vojnika koju mu je daobiskup izštajerskogGurka i jedan izKranjske s komandantom Erwardom von Auespergom.Goričkiplemići unajmljujukonjanike i jednu jedinicutirolskiharkebuzira predvođenihengleskimkapetanom Henryjem Brusom.[1] Baltasar Marradas je s jednimkonjičkimpukom išpanjolskom pješadijom krenuo naIstru i 14. svibnja zauzeoGračišće, a nakon tog20. svibnja iPlomin sa svim brodovima u luci, zatim je poharaoLabin i okolicu, pa se nakon tog povukao naSoču.[1]
UMonfalconeu se iskrcavagrof Johan Ernst van Nassau sa svojim kontigentom od 4.000nizozemskihnajamnika, na taj način su Mlečani uspjeli mobilizirati impresivnu vojsku od 20.000 ljudi, među kojima je bilo i dostabritanskih plaćenika.[1]Mlečani su se pripremeli za veliku ofenzivu, zbog tog je komandant Giovanni de Medici, preselio svojstožer uMonfalcone da bude biže frontu.U zoru 2. lipnjanizozemski zauzimaju San Martino del Carso, Austrijanci napuštaju sve svoje položaje izmeđuGradiške i brda, koje zaposjeda mletačka vojska. Camillo Treviglian napada austrijske položaje kodGorice, istovremeno šest mletačkihgalija bombardira dvoracDuino.[1]Sljedećeg dananizozemski ovladavaju brdom San Michele, a nakon dolaska topništva uspjevaju probiti linije austrijske obrane. Nakon dva dana predaje im se 400 vojnika iz austrijske utvrde, u zamjenu za slobodan prolaz. Sad se nalaze pred samim austrijskim zapvjedništvom iza parka Rubbia, pa Austrijanci počinju s evakuacijomGorice. Ali je tad nizozemski napad stao, jer je njihov komandant Johan Ernst van Nassau odbio nastaviti napad, zbog premorenosti svojih vojnika.[1] To je dalo Austrijancima priliku da ojačaju svoju obranu, tokom jedne od rutinskih inspekcija bedema – 7. lipnja u topničkom napadu, ubijen je komandant Trautmansdorf, njega je zamijenioŠpanjolac Baltasar Marradas. On je podvalio Mlečanima lažnu korespondenciju i tako ih obmanuo daGradiška ima puno bolje zalihe i snagu, nego što je bilo stvarno stanje.[1]
Nakon tog su Austrijanci uspješno odbili tri napada na park Rubbia9.,12. i20. lipnja, pa je tako završila i ta mletačka ofenziva.
Mlečani su i dalje uporno napadali i pojačali blokaduGradiške, ipak se zbog gubitaka i bolesti njihovaholandska vojska skoro prepolovila. S druge strane Austrijancima je stiglo pojačanje, na čelu s Albertom von Wallensteinom, pa su oni u lipnju1617. u tri kolone iz Farre,Gorice iGradiške napali logoralbanskekonjice – Camilla Trevigiana i nanijeli mu teške gubitke. Među poginulima bili su i njegovikomandanti Marcantonio di Manzano, Pietro Avogadro i Leonardo Gualdo.[1] Austrijanci su na taj način uspjeli dopremiti municiju i hranu do Gradiške. .Jedna austrijska kolona 22. lipnja1617. napada položaje mletačke vojske, koja je opsjedala utvrdu Stellu, i nanosi joj velike gubitke.Istovremeno Austrijanci kontraofenzivom ponovo zauzimaju rovove na brdu San Michele. Lando se sprema s teškoćama.Nakon tog se Giovanni de Medici, povlači s komndantskog položaja, i to zbog zdravstvenih razloga, na njegov položaj 24. lipnja stupa princ Luigi d' Este.[1]
Pedro Giron,vojvoda od Osuna i potkraljNapulja napao je1617. mletačkuflotu koddubrovačkogGruža i nanio joj ozbiljnu štetu. Istovremeno je utršćanskoj lucišpanjolski brod iskrcao 150 najamnika na čelu sEnglezom Rupertom Eliatom.[1]Nakon tog jeMletačka Republika prikupila flotu od 86galija i manjihbrodova, i unajmilaengleske i nizozemskepirate.[1]
Uz posredovanjeFrancuske ipape u1617. otpočeli su uParizu mirovni pregovoriS druge strane se Pedro di Toledo,španjolskiguvernerMilana ulistopadu1617. uputio s vojskom premaCremi, na granicuMletačke Republike. Na drugoj strani je Rizzardo da Strassoldo pokušao zadnji napad naGradišku, ali je uspio zauzeti samo periferne utvrde.[1]Pregovori su nastavljeni uMadridu, oni su doveli do primirja28. studenog, što je omogućilo Baltasaru Marradasu da dopremi hranu do Gradiške.[1]S druge strane mletačkiHolandski najamnici su se pobunili usijenčcju1618., tu bunu su možda isprovocirali agenti Pedra Girona, vojvode od Osuna potkraljaNapulja, Holandezi su se nakon tog povukli nakon nekoliko ustupaka.Pariški mirovni ugovor je ratificiran u Madridu 1. veljače1618. i objavljen 24.lipnju, on je načelno utvrdio prijašnje stanje. Austrija se obavezala da ćeuskoke držati podalje od obale, aMletačka Republika da će vratiti sve okupirane teritorije.[1]
Rat se nakon tog prenio u samuVeneciju, gdje jeSavjet umoljenih optužio nekefrancuskenajamnike izNapulja, da su se zajedno sašpanjolskimambasadorom Alonsom de La Cueva, markizom od Bedmara udružili i pripremiliatentat nadužda išpanjolsku intervenciju1618.Nakon tog jeflotaNapuljskog kraljevstva uplovila uJadran, ali se nije približilaVeneciji, jer se nakon teških oštećenja zbog oluje vratila natrag. Ubrzo nakon tog je Alonso de La Cueva, pozvan natrag u Španjolsku.Mletačka Republika optužila je i Pedra Girona, vojvodu od Osuna i potkralja Napulja, za istu tu urotu, dodavši da se on želio osamostaliti od Španjolske, pa je i on opozvan uMadrid1620., tamo je zatvoren pa je i umro u zatvoru.[1]