Uprava državne sigurnosti (sr.Uprava državne bezbednosti,slo.Uprava državne varnosti), skraćenoUDBA iliUDB, bila jetajna policija za vrijeme drugeJugoslavije, a nastala je1946. godine preustrojemOZNE u vojnu obavještajnu službuKOS i civilnu UDBA-u. Od 1966. godine službeno je korišten termin Služba državne sigurnosti (SDS, srpski "Služba državne bezbednosti", SDB).[1] Pomoću brojnihdoušnika služila je i kao sredstvo zastrašivanja iterora protivdisidenata te kritičararežima.
UDBA je bila ustrojena na razini federalnih jedinica, te su novonastale države na području bivše SFRJ nastavile koristiti i te državne strukture na svojem području. Danas u Srbiji djeluje reorganizirana agencija pod imenomBezbednosno informativna agencija (BIA, hrv.Sigurnosno informativna agencija); uSjevernoj Makedoniji je 1995. godine služba preimenovana u "Obavještajnu agenciju".[2] U travnju 1991. godine je u Hrvatskoj Služba državne sigurnosti preimenovana u "Službu za zaštitu ustavnog poretka";[3] koja jesudjelovala i u Domovinskom ratu.[4]
Nakon pada komunizma veliki dioUdbaša u Hrvatskoj pod operativnim nadzoromJosipa Manolića prešao je u novouspostavljene hrvatske tajne službe.[5] U Hrvatskoj je po podatcima za2011. godinu prosjek mirovina "radnika na određenim poslovima" (UDBA) koji imaju povlaštene mirovine 3.736,47 kuna, a dobiva je 16.314 osoba.[6][nevjerodostojan izvor] Brojni bivši agenti Udbe primljeni su u neovisnoj Hrvatskoj u sigurnosne i obavještajne službe.[nedostaje izvor]
Od1966. godine je UDBA nastavila djelovati pod imenom Služba državne sigurnosti (srpski:Služba državne bezbednosti); pri čemu su se koristili kolokvijalni naziviSlužba iUDBA.
Dio javnosti u današnjoj Republici Hrvatskoj koristi riječ UDBA u jednom novom značenju; kao naziv za navodno utjecajni milje kojega su formirali pripadnici obavještajnog sustava bivšega komunističkoga režima. Za njih je UDBA "godinama pritajena neformalna mreža upućenih u tajne, s mnogim važnim vezama u zemlji i inozemstvu i financijski potpuno osigurana, koja zakulisno nadzire i usmjerava sve važne procese u državi."[7]
UDBA je bila organizirana u skladu s federalnom strukturom komunističke Jugoslavije, te su postojale republičke "Službe"; savezna "Služba" uglavnom je koordinirala rad republičkih, koje su izravno držale svoje agente i u inozemstvu. Za vrijeme prvih 20 godina komunističke vlade UDBA je imala više od milijun osobnih dosjea hrvatskih građana.[8][provjeriti]
UDBA je nastala u ožujku 1946. godine, i to nakon reorganizacijeOZNE, službe pod čijim su nadzorom i koordinacijom učinjeni zločini nad hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima nakonDrugoga svjetskog rata. Godine1966. UDBA je preimenovana uSlužbu državne bezbednosti. Ona se kao civilna protuobavještajna služba nalazila u sastavuSSUP-a (Savezni sekretarijat unutarnjih poslova, "sekretarijat" je u to doba bio naziv za ono što se u većini država zove "ministarstvo"), sastojala se od četiri glavna odjela koji su se bavili[9]:
UDBA je od svog samog početka bila instrumentTitovogarežima. Glavna joj je zadaća bila praćenje i prisluškivanje osoba koje su predstavljale prijetnju za tadašnji režim, bilo u tuzemstvu ili inozemstvu. Nerijetko je pribjegavala idržavnim teroru ubojstvima, i to mahom disidenata - emigranata iz bivše Jugoslavije, neovisno o nacionalnoj pripadnosti, koji su Jugoslaviji bili ozbiljna prijetnja.[nedostaje izvor]
1960.-ih godina su osobe od osobitog interesa "s kontraobavještajnog i sigurnosnog stajališta" bile razvrstane u dvije glavne kategorije - oni koji žive u Jugoslaviji i oni koji žive u inozemstvu. Među onima koji žive u inozemstvu, "interesantni" su bili osobito oni koji su napustili zemlju za vrijeme rata ili odmah poslije njega, te koje su kasnije ilegalno napustile Jugoslaviju (iz Jugoslavije je do kraja 1960.- ih godina bilo vrlo teško ilegalno emigrirati, te je bila rašireno "bježanje" iz zemlje); a od onih koji su živjeli u Jugoslaviji, od interesa su bili bivši pripadnici vojnih i paravojnih formacija koje su u II. svjetskom ratu bile na straniSila Osovine, te političkih organizacija povezanih s tim formacijama, osobe kažnjene za protudržavno djelovanje, osobe koje su se vratile iz inozemstva, osobe u "interesantnijoj" vezi s inozemstvom, osobe koje su ostvarivale osobne ili pismene veze sa stranim diplomatima, osobe koje posjeduju oružje, te "neuračunjive osobe i osobe sklone podnošenju žalbi najvišim rukovodiocima". Promatranjem socijalnih kontakata tih "interesantnih" osoba dolazilo se do daljnjih osoba koje se stavljalo pod prismotru. Kada je bilo moguće, neke od "interesantnih" osoba izloženih sigurnosnoj "obradi" koristilo se kaokonfidente, putem kojih se prikupljalo podatke o aktivnostima drugih osoba.[10] Uz doušnike raznih vrsta, saznanja o "neprijateljima" prikupljani su prislušivanjem telefona, postavljanjem prislužnih uređaja u prostorijama, kontrolom pošte, tajnim pretresima prigodom kojih se ponekad fotografiralo pronađene dokumente, tajnim praćenjem, pozivanjem na informativne razgovore i dr. Na temelju prikupljenih informacija, UDBA je odlučivala koje će daljnje "metode rada" eventualno poduzeti prema promatranim osobama - od uhićenja, kompromitacije u njihovim sredinama širenjem dezinformacija, oduzimanja putovnica do pokušaja vrbovanja.[11]
U razdoblju od 1946. do1990. godine UDBA je ubila 69 hrvatskihdisidenata, a osmorica su nestala (Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, tj. Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu).[12] Izvršila je 24 neuspjelaatentata na hrvatske emigrante, žrtve kojih su se izvukle s lakšim ili težim tjelesnim ozljedama.[12] Trojica su oteta, a daljnja četvorica su se uspjela spasiti od otmice.[12] Najpoznatiji zločini te jugoslavenske službe su ubojstva hrvatskoga emigranta i vođeBrune Bušića16. listopada,1978. godine uParizu i ubojstvo hrvatskogadisidenta,poduzetnika,književnika ipublicistaStjepana Đurekovića,28. srpnja1983. godine uWolfratshausenu.[nedostaje izvor]
Godine1960. uBuenos Airesu, u dvoraniHrvatskog doma, aktivirana je bomba u čijoj je detonaciji poginula i trogodišnja Dinka Domančinović. Ta akcija bila je ciljano usmjerena[13] protiv djece, s obzirom na to da se u spomenutoj dvorani slavio posljednji dan školskih praznika.[provjeriti]
Po izvješćima hrvatske Službe državne sigurnosti iz razdoblja od 1979. do 1980. godine, glavne preokupacije su bile praćenje političkihdisidenata i osoba koje dolaze u kontakt s njima, praćenje rada vjerskih zajednica kao stalnog izvora neslaganja s komunističkim sustavom, praćenja aktivnosti "neprijateljske emigracije" i rada stranih obavještajnih službi.[14]
PovjesničarJosip Jurčević u knjiziSlučaj Perković: spašavanje zločinačke budućnosti navodi kako je 90 posto djelatnika Službe iz jugoslavenskoga komunističkoga razdoblja1990. godine ostalo zaposleno u novostvorenim hrvatskim strukturama vlasti.[15] Krajem1989. godine u Službi državne sigurnosti - hrvatskom ogranku zloglasne Službe državne bezbednosti bilo je zaposleno 854 djelatnika.[15] Njih 750 ostalo je raditi i nakon sloma komunizma, a samo desetak posto zatražilo je umirovljenje.[15][neutralnost upitna]
Na području Zagreba je UDBA 1978. godine (tada pod imenom: Služba državne sigurnosti) imala 297 agenata, tzv. "operativnih radnika", od kojih je 186 bilo uključeno u "operativne obrade" protiv "nosilaca neprijateljske djelatnosti"; na svakoga od ovih 186 je u prosjeku dolazilo 11 "osoba u obradi", tj. sumnjivih osoba. Mreža tzv. "suradnika" koji su na duže vrijeme bili angažirani radi pomaganja "operativnim radnicima" brojala je 862 ljudi; pored toga je uspostavljana ad hoc suradnja s tzv. "operativnim vezama", osobama koje su na kraće vrijeme angažirane radi prikupljanja informacija za službu. Predmet interesa su na području Zagreba prvenstveno bile grupe osoba koje su bili pobornici hrvatskog nacionalizma i katolički kler, a u manjoj mjeri osobe koje se smatralo sklonima Sovjetskom Savezu, tzv. "nosioci birokratsko-dogmatske djelatnosti" i "informbiroovci", tj. osobe koje su kao skloni SSSR-u evidentirani još1940-ih godina; zatim pobornici srpskog nacionalizma; kler Srpske Pravoslavne Crkve; te tzv. "anarholiberali" (intelektualci skloni Zapadu, koji za razliku od hrvatskih nacionalista nisu smatrali potrebnom razgradnju Jugoslavije). Uz to se pratila aktivnost stranih obavještajnih službi - koje su nastojale prikupiti informacije o stanju u Jugoslaviji, a agenture Sovjetskog Saveza i drugih istočnoeuropskih zemalja su širile i stanovitu propagandu. Pratilo se i krug oko smijenjenih komunističkih rukovodilaca poputSavke Dabčević-Kučar iMike Tripala. Jedan od glavnih pravaca rada Udbe bilo je stvaranje i produbljivanje podjela i svađa unutar grupa koje su bile predmet obavještajne obrade; a ponekad se pribjegavalo i ubojstvima političkih emigranata.[16]
U agenturi UDBA-e postojale su tri vrste suradnika:
Oubojstvima je odlučivaoIzvršni komitet Centralnog komiteta Saveza komunista iz republike iz koje je čovjek kojega će se ubiti. USR Hrvatskoj odluke je donosiosekretar izvršnog komiteta Centralnog komiteta SK Hrvatske.[nedostaje izvor]
UDBINIdoušnici i agenti u raznim su zemljama činili brojna ubojstvahrvatskih disidenata. Na draBranimira Jelića UDBA je izvršila četiri atentata, tri je preživio, a1972. godine, u četvrtome atentatu, su ga ubili. Rijetki su uspjeli preživjeti atentate, kao što je to uspjeloNikoli Štedulu1988. godine na kojega je uŠkotskoj, uKirkcaldyju, atentat izvršio suradnik UDBEVinko Sindičić.[18][potreban bolji izvor]
U Hrvatskoj još nisu provedeni pravosudni postupci protiv zločinačkih suradnika UDBE. Njemačko pravosuđe vodilo je sudski postupak protiv nekoliko bivših suradnikatajne policije zbog ubojstva hrvatskoga emigrantaStjepana Đurekovića. U presudi za to ubojstvo Visoki zemaljski sud u Münchenu 2008. godine osudio je Krunoslava Pratesa na doživotnu kaznu zatvora. U presudi se navodi da je"u Njemačkoj odrata do 1989. očito iz političkih motiva ubijeno 67 Hrvata, pri čemu se 22 atentata, počinjena nakon 1970., s obzirom na to da su svi drugi motivi u međuvremenu isključeni, mogu smatrati djelom jugoslavenskog sigurnosnog aparata".[19] Agent UDBEJosip Perković bio je tražen zbog sumnje kako je bio umiješan u likvidaciju Stjepana Đurekovića 1983. godine.[20] Josip Perković iZdravko Mustač,3. kolovoza2016. godine, na sudu u Münchenu proglašeni su krivima za pomaganje u ubojstvu Stjepana Đurekovića, u Njemačkoj 1983. godine i osuđeni su na doživotne zatvorske kazne.[21]
Ni za jedan od tih zločina u Hrvatskoj dosad se nije vodio sudski postupak, hrvatsko pravosuđe je odbijalo suradnju s njemačkim vlastima. Po analizinevladine udrugeKluba hrvatskih povratnika iz iseljeništva istraga i suđenje protivKrunoslava Pratesa opstruirale su razne osobe bliske strukturama UDBE[22][nevjerodostojan izvor] Bernd von Heintschel-Heinegg je kao predsjedatelj sudac na Bavarskom vrhovnom zemaljskom sudu 2008. godine je uMünchenu, optužio tadašnjeg hrvatskog predsjednikaStjepana Mesića da se miješao u sudski postupak o ubojstvu hrvatskog disidenta Stjepana Đurekovića. Neveo je kako je primjenjivao pritisak na dva svjedoka koji žive u Hrvatskoj.[23]
Komunističke zločine se i dalje negira, relativira ili ih se opravdava kao 'antifašističke'.[23]
 | Članak ili njegov odjeljak navode izvore kojinisu vjerodostojni te ih treba provjeriti ili ukloniti. (Rasprava) Ako se sadržaj izvora navodi kao istinit, raspravite ga, pokušajte zamijeniti sporne izvore vjerodostojnima iliuklonite sadržaj. |
| Godina | Država | Žrtve[25] |
|---|---|---|
| 1949. | Italija | Drago Jelik |
| 1967. | Italija | Krunoslav Draganović |
| 1972. | Austrija | Stjepan Crnogorac |
| 1977. | Italija | Vjenceslav Čižek |
| 1987. | SR Njemačka | Ivica Novaković |
| Godina | Država | Žrtve[25] |
|---|---|---|
| 1950. | SR Njemačka | Branimir Jelić |
| 1979. | Francuska | Franjo Mikulić |
| Godina | Država | Žrtve[25] |
|---|---|---|
| 1949. | Francuska | Zlatko Milković |
| 1963. | Francuska | Zvonimir Kučar |
| 1965. | Francuska | Geza Pašti |
| 1971. | Brazil | Alija Koso |
| 1973. | Brazil | Ante Medolić |
| Godina | Država | Žrtve |
|---|---|---|
| 1981. | Belgija | Vehbi Ibrahimi[27] |
| 1982. | SR Njemačka | Jusuf Gervala[27] |
| 1982. | SR Njemačka | Baroš Gervala[27] |
| 1982. | SR Njemačka | Zeka Kadri[27] |
| 1990. | Belgija | Enver Hadri[27][28] |
| Godina | Država | Žrtve |
|---|---|---|
| 1954. | SFR Jugoslavija | Siniša Ocokoljić |
| 1967. | SR Njemačka | Ratko Obradović[29] |
| 1969. | Francuska | Andrija Lončarić[29] |
| 1969. | Švedska | Sava Čubrilović[27] |
| 1974. | SR Njemačka | Jakov Ljotić[27] |
| 1975. | Belgija | Bora Blagojević[27] |
| 1976. | Belgija | Petar Valić[29] |
| 1976. | Belgija | Miodrag Bošković[29] |
| 1977. | SAD | Dragiša Kašiković i Ivanka Milošević[27][28] |
| 1977. | SAD | Bogdan Mamula[27] |
| 1977. | Kanada | Rade Panić[29] |
| 1977. | Kanada | Petar Bunjevac[29] |
| 1977. | Kanada | Petar Kljajić[29] |
| 1978. | SAD | Mihajlo Naumović[29] |
| 1978. | SAD | Borislav Vasiljević[27] |
| 1980. | SR Njemačka | Dušan Sedlar[29] |
| 1981. | Belgija | Milan Bošković |
| 1981. | Belgija | Uroš Milićević |
| 1981. | Austrija | Jovan Caričić[29] |
| 1986. | SAD | Borivoje Manić[27] |
Suradnici UDBE, su četrdeset i pet godina skupljali podatke o tzv. "narodnim neprijateljima". U razdoblju od 1945. do 1990. godine UDBA je pratila najmanje 66.870 građana.[30] Nekoliko desetaka tisuća dosjea sada se nalazi uHrvatskom državnom arhivu. Svaki građanin koji to želi može nakon određene procedure pogledati svoj dosje. Bivši istočniNijemci,Rumunji iČesi mogu vidjeti dosjee te imena agenata koji su ih pratili, dok se u Hrvatskoj mogu vidjeti samo kodna imena agenata.[31]
Europski parlament je u toč. 16. Rezolucije od 15. prosinca 2021. o suradnji u borbi protiv organiziranog kriminala na zapadnom Balkanu (2021/2002(INI) ukazao "da su veze između organiziranog kriminala, politike i poduzeća postojale prije raspada Jugoslavije i da se nastavljaju od 90-ih godina 20. stoljeća"; kako se važni podatci o tim vezama nalaze u arhivama jugoslavenskih tajnih službi, Europski parlament "osuđuje očit nedostatak volje nadležnih tijela da otvore arhive bivše Jugoslavije; stoga ponovno poziva na to da se otvore arhivi bivše Jugoslavije, a naročito da se omogući pristup dosjeima bivše jugoslavenske tajne službe (UDBA) i Kontraobavještajne službe Jugoslavenske narodne armije (KOS) te da se ti dosjei vrate odgovarajućim vladama ako to zatraže".[32]
Dvadeset godina nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske nitko od bivših Udbaša nije odgovarao za počinjene zločine. Obzirom na to što u izvršnim tijelima vlasti, sudovima i drugim organizacijama državnog značenja nisu mogli biti zaposleni ljudi koji nisu odani UDBI i koji nisu provjereni, oni su i nadalje zadržali važne položaje u vlasti, ili su ih prenijeli na svoje potomstvo.[17][nevjerodostojan izvor]
PodlistakSlobodne Dalmacije -Hrvati u inozemstvu žrtve državnog terora SFRJ poslije 1945. godine, 15. – 27. kolovoza 2000.
Iz izvješća Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Hrvatskoga državnog sabora -Poratne žrtve državnog terora SFRJ u inozemstvu Arhivirana inačica izvorne stranice od 10. kolovoza 2016. (Wayback Machine)