Triton (takođerNeptun I) je najveći prirodni satelit planetaNeptun, iz grupenepravilnih satelita, s oko 2707 kilometara u promjeru i orbitalnim periodom od -5,877 dana.
Triton kruži oko Neptuna na udaljenosti od oko 354.760 km.Promjer mu iznosi oko 2706 km, amasa oko 2.147x1022 kg (oko 78% našegMjeseca). Tritonovagustoća od samo 2 g/cm3 govori da je vjerojatno sastavljen od 25% vodenog leda i ostatka kamenog materijala.
Rotacija Tritona jesinkrona. Triton obilazi Neptunaretrogradno, za što mu treba 5,877 dana. Putanja oko Neptuna je nagnuta za čak 157° prema Neptunovuekvatoru, koji je i sam nagnut 30° prema Neptunovoj putanji okoSunca. Zbog toga, ovisno o dijelu putanje, Triton Suncu okreće i ekvatorsko područje i polove, što vjerojatno ima za posljedicu radikalne promjene vremena u izmjeni godišnjih doba. Za vrijeme posjetaVoyagera 2, Suncu je bio okrenut Tritonov južnipol.
Otkrio ga je Lassell1846. godine, samo par tjedana nakon otkrića Neptuna. Jedine fotografije ovog satelita su, za sada, one koje je poslala letjelicaVoyager 2, 25. kolovoza1989. godine.
Svi podaci o površini Tritona potječu od jednog jedinog prolaska sondeVoyager 2 1989. godine. Sonda je snimila oko 40% površine Tritona, te otkrila stjenovitu podlogu, kanjone, smrznutimetan i drugo. Površina Tritona je relativno ravna - uočeno je da topografija ne varira više od 1 kilometra.[5]
Umjetnički prikaz Tritona i Neptuna
Tritonova površina pokazuje vrlo malokratera, što ukazuje na mladu površinu. Za vrijeme posjetaVoyagera 2, dok je Sunce obasjavalo Tritonov južni pol, cijela južna polutka je bila prekrivena ledenom kapom smrznutog dušika i metana.Metan koji je, pod utjecajem Sunčevog zračenja, reagirao s drugim elementima daje polarnoj kapi karakterističnu rozu boju.
Najzanimljiviji detalji što su ih donijele slike sVoyagera 2 su zasigurnogejziri tj. "ledeni vulkani", koji bacaju dim i do 8 km visoko. Vjetar kasnije raznosi dim desecima kilometara daleko tvoreći tamne pruge na rozom tlu. Još nije utvrđen sastav eruptivnog materijala, ali se sumnja na tekućidušik, prašinu imetanske spojeve.Vulkanizam nije tako česta pojava u sunčevu sustavu. Za sada je, osim na Tritonu, otkriven samo naZemlji,Veneri iJupiterovu satelituIou, a naMarsu su otkriveni ugasli vulkani. Izvor energije Tritonovog vulkanizma je sunčeva energija.
Polarnu kapu cijelim opsegom okružuje plavo-zeleni pojas kojeg tvori relativno svjež talog dušikovog mraza. Dio ovog pojasa prekriva tzv. "cantaloupe" teren, sustav kružnih udubina okruženih grebenima. Ove strukture su vjerojatno nastale kao posljedica periodičnih smrzavanja i topljenja.
Voyager 2 je snimio i vrlo glatke ledene ravnice nastale erupcijama vode ili mješavije vode iamonijaka iz unutrašnjosti. Ovakva vrsta vulkanizma se nazivakriovulkanizam (eng.cryovolcanism, prefiks "cryo" označava vrlo niske temperature).
Sjeverno od plavo-zelenog pojasa je površina nešto tamnija i crvenija (slika lijevo), no reljef je ostaje isti.
Na površini je temperatura oko 38 K (-235 °C). Razlog za ovako niske temperature (kao naPlutonu) je visok albedo (0.7 do 0.8), što znači da se 70 - 80% svjetlosti odbije u svemir, a ostatak grije površinu. Pri ovoj temperaturi, metan, dušik i ugljik-dioksid su u krutom stanju (zaleđeni).
Voyager 2 je na Tritonu pronašao iatmosferu, iako vrlo rijetku, dovoljnu da stvori pritisak od jedva 14 mikrobara (70.000 puta manje nego na površini mora). Atmosfera se proteže do visina od 800 km, a sastoji oddušika i manjeg udjela metana (ovi spojevi imaju mnogo niže talište od vode). Temperatura na vrhovima atmosfere je oko 95K (-180 °C). Čestice dušikovog leda tvore sloj tankih oblaka nekoliko kilometara iznad površine.
Praćenje promjena sjaja i spektrazvijezde koju je Triton pomračio tijekom 1997. pokazala su da je temperatura nešto porasla od vremena prolaskaVoyagera 2.
Triton je jedini veliki satelit u sunčevu sustavu koji se giba retrogradno. To je jedan od pokazatelja da ovaj satelit nije izrastao uz svoj matični planet. Sumnja se da je nastao uKuiperovom pojasu (kao iPluton?), te se kasnije preselio bliže, gdje ga je zarobio Neptun. Još jedan argument koji ide u prilog ovoj teoriji je sličnost u građi Tritona i Plutona. Neki scenariji uključuju i sudar s nekim tada postojećim Neptunovim satelitom, što bi objasnilo čudnu putanjuNereida, te porijeklo energije za diferenciranje Tritona (taljenje i propadanje težih elemenata u središte).
Zbog svoje retrogradne orbite, Neptunove plimne sile oduzimaju energiju Tritonu, što smanjuje njegovu orbitu. U dalekoj budućnosti, Triton će ili pasti na Neptun, ili se raspasti i stvoriti prsten. Slična sudbina čeka i Marsov satelitFobos.
↑Daniel Fischer. 12. veljače 2006.Kuiperoids & Scattered Objects. Argelander-Institut für Astronomie. Pristupljeno 1. srpnja 2008.
12William B. McKinnon, Randolph L Kirk. 2007. Triton. Lucy Ann Adams McFadden, Lucy-Ann Adams, Paul Robert Weissman, Torrence V. Johnson (ur.).Encyclopedia of the Solar System. 2ndizdanje. Academic Press. Amsterdam; Boston. str.483–502.ISBN0120885891CS1 održavanje: više imena: editors list (link)
.jpg)
