Togo je država u zapadnojAfrici. Na jugu izlazi 56 km dugom obalom naGvinejski zaljev, dioAtlantskog oceana, a graniči na zapadu sGanom, na sjeveru sBurkinom Faso i na istoku sBeninom. Togo je među državama svijeta površinom najsličniji Hrvatskoj (veći je za 243km²).
Zemlja se prostire u smjeru sjever-jug u duljini od oko 550 km, sa širinom od 40 do 130 km. Zbog izduženog oblika Togo zahvaća više zemljopisnih zona koje se nastavljaju iz susjednih zemalja: na krajnjem jugu nalazi se obalna nizina s plitkimlagunama, na sjeveru i jugu reljef je ravan ili valovit (sjevernu ravnicu pokrivasavana), dok se u središtu i na krajnjem sjeverozapadu teren izdiže (najviša točka Agou, 986 m).
Na jugu u obalnoj nizini nalaze se brojna jezera od kojih je najveće jezero Togo. Dalje na sjeveru nalazi se Ouatachi plato koji je širok 30-ak km sa 60 do 90 m nadmorske visine. Taj kraj se naziva iTerre de Barre, prema crvenkastom tlu bogatimželjezom. Sjeveroistočno se nalazi plato visine oko 500 m koji drenira rijekaMono i njene pritoke. Zapadno i jugozapadno je planinski lanac Togo (s najvišim vrhom Toga, Agou 986 m) koji se prostire uBenin (gdje se naziva Atakor) i uGanu (gdje se naziva Akwapim).
Sjeverno od planinskog lanca nalazi se pješćano-kameni plato, kroz koji protječe rijekaOti, jedan od glavnih pritoka rijekeVolta.
Na krajnjem sjeverozapadu Toga nalazi se više područje koje karakteriziraju stijenegranita ignajsa.
Klima je tropska s prosječnim godišnjim temperaturama od 27.5 °C (81.5 °F) na obali, te do 30 °C (86 °F) u najsjevernijim dijelovima, koji imaju suhu klimu s karakteristikama tropske savane. Na jugu su dva kišna razdoblja (prvi od travnja do srpnja i drugi od rujna do studenoga) s manjom prosječnom količinom padalina.
Togo je administrativno podijeljen u pet regija. Od sjevera prema jugu regije su Savanes, Kara, Centrale, Plateaux i Maritime.
U vremenu od 11. stoljeća do 16. stoljeća, razna plemena prolazila su područjem iz različitih smjerova: plemenaEwé s istoka, plemenaMina iGuin sa zapada od kojih je većina naselila obalna područja. Trgovina robljem počela je u 16. stoljeću te je obalna regija postala glavno područje europljanima za nabavu robova. Portugalci su izgradili svoje utvrde u susjednoj Gani (kod Elmina) i Beninu (kod Ouidah), dok Togo nije imao prirodnih luka, pa nije bilo izgrađenih utvrda.
O povijesti Toga prije dodira s Europljanima malo je poznato. U18. stoljeću obalu današnjeg Toga kontrolirala jeDanska, ali krajem19. stoljeća u velikom valu europske kolonizacije ovo je područje zauzelaNjemačka. Njemački Togo (Togoland) uključivao je i istočni dio današnjeGane. PoslijePrvog svjetskog rata, mandat nad bivšom njemačkom kolonijom je dobilaLiga naroda koja je podijelila koloniju na istočni i zapadni dio, te na upravljanje dalaVelikoj Britaniji zapadni dio, aFrancuska je dobila istok s većinom prometne infrastrukture koju su izgradili Nijemci.
PoslijeDrugog svjetskog rata,UN je dobio mandat, dok je u njegov ime nastavljena uprava Velike Britanije i Francuske. Potkraj kolonijalnoga doba u Togu je bilo 970 983 domorodaca prema 841 Europljaninu.[1]
Kad su se1950-ih afričke zemlje počele pripremati za dekolonizaciju, postavilo se pitanje sudbine podijeljenog Toga. Britanski se Togo na plebiscitu1956. izjasnio za priključenje britanskoj Zlatnoj obali i dvije su kolonije stvorile neovisnuGanu. U francuskom je dijelu1960. proglašen samostalni Togo. Godine1963. u državnom je udaru svrgnut i ubijen prvi predsjednikSylvanus Olympio, a1967. u novom je udaru na vlast došao načelnik glavnog stožera oružanih snaga,potpukovnik (kasnijegeneral)Étienne Eyadéma.
Eyadéma se kombinacijom klijentelizma i represije održao na vlasti sve do smrti u veljači2005. po čemu je rekorder među afričkim vođama. Godine1974. proveo je afrikanizaciju svih osobnih imena u zemlji, promijenivši vlastito u Gnassingbé. Tijekom1970-ih stanje togoanskog gospodarstva poboljšalo se zahvaljujući prihodima odfosfata, ali kad su početkom80-ih cijene fosfata na svjetskom tržištu pale Togo je zahvatila duboka gospodarska kriza. Eyadéma je uspio preživjeti val demokratizacije u Africi1990-ih i pobijediti na trima izborima koje su međunarodni promatrači raznoliko ocijenili. Na mjestu predsjednika naslijedio ga je sinFaure Gnassingbé.
Stanovništvo Toga sastoji se od oko 20 etničkih skupina. Dvije najveće su narodEwe koji živi na jugu iKabye sa sjevera. Ova su dva naroda u nedavnoj togoanskog povijesti često bila politički sukobljena (dugogodišnji predsjednik Eyadéma pripadao je narodu Kabye i mnogi su ga optuživali za favoriziranje sjevernog dijela zemlje). Jezici Ewea i Kabyea služe i međusobnom sporazumijevanju manjih skupina.Francuski je jezik uprave i višeg obrazovanja. U državi je obavezno školovanje u trajanju od šest godina.
Vjerski, više od polovice stanovnika pripada domaćim religijama.Kršćana je nešto manje od 30%, amuslimana oko 20%.
Veći gradovi u državi su:Lomé (749700 stanovnika),Sokodé (117811 stanovnika),Kara (104207 stanovnika),Kpalimé (95974 stanovnika),Atakpamé (80683 stanovnika),Bassar (61845 stanovnika),Tsévié (55775 stanovnika).
Togoansko gospodarstvo temelji se na komercijalnoj i nekomercijalnojpoljoprivredi terudarstvu itrgovini. Najvažnije izvozne kulture supamuk,kava ikakao. Izvoze se ifosfati.
BDP je za 2004. procijenjen na 1600USD po stanovniku (mjereno po PPP-u).
Najpopularnijišport u državi jenogomet (togoanska nogometna reprezentacija). Na ljetneolimpijske igre Togo šalje svoje natjecatelje odolimpijskih igara 1972., dok na zimskima nisu nastupali. Prvu olimpijsku medalju osvojio je kajakaš Benjamin Boukpeti 12. kolovoza 2008. (brončana medalja u K1 kajak slalomu).
- ↑John Gunther-Nepoznata Afrika, Zora, Zagreb 1966., str. 22.
| Organizacija islamske suradnje |
|---|
| | | | Zemlje s promatračkim statusom | | | | Muslimanske organizacije s promatračkim statusom | | | | Međunarodne organizacije s promatračkim statusom | |
|
.svg)
