Tetragram (grč. τετραγράμματον „riječ s četiri slova“) je naziv zahebrejsko imeBoga, koje se sastoji od četiri hebrejska slova:י (jod),ה (he),ו (vav),ה (he). Pisana s desna na lijevo ova riječ izgleda ovako:יהוה (JHVH). To je osobno ime BogaIzraela i kršćana koje se izgovara Jahve ili Jehova.
Tetragram pisanfeničkim pismom (1100. pr. Kr. - 300.), ranimaramejskim pismom (10. – 1. st. pr. Kr.) i kasnim aramejskim tj. suvremenimhebrejskim pismom.
Tetragramaton je osobno ime Boga koje se pojavljuju uBibliji 6.828 puta (prema znanstvenim izdanjima hebrejskog teksta Biblije:Biblia Hebraica iBiblia Hebraica Stuttgartensia). Užidovstvu tetragramaton je neizrecivo ime Božje koje se ne smije izgovoriti naglas. Dok glasno čitaju biblijske tekstove ili dok mole, Židovi redovito zamjenjuju ovo ime izrazomAdonaj (Moj Gospodin) ili rjeđe riječjuElohim (Bog).
Neki smjerovi u židovstvu izbjegavaju, izvan same molitve, izgovarati i nazivAdonaj (אֲדֹנָי), želeći tako izbjeći kršenje zabrane uzaludnog izgovaranja Božjeg imena (usp.Izl 20,7). Stoga se umjesto imena Božjeg vrlo često koristi izrazHaŠem (הַשֵּׁם), gdje jeHa član u hebrejskom jeziku, aŠem znači „Ime.“
U pisanim tekstovima, posebice uTargumima, ponekad se ovaj tetragram piše skraćeno kaoייי ili kaoיה. U tekstovima izKumrana koji potječu iz razdoblja od 2. – 1. st. pr. Kr., tetragram se piše paleohebrejskim pismom, dok je sav ostali tekst pisan aramejskim pismom. Slično se događa i u prvim prijevodima Biblije na grčki jezik. U rukopisimaSeptuaginte (grčki prijevodStarog zavjeta) jedino tetragramaton ostaje na hebrejskom, dok je sav ostali tekst na grčkom. To će s vremenom navesti prepisivače koji nisu više znali hebrejski da umjesto hebrejskih slovaיהוה počnu pisati njima grafički slična grčka slovaΠΙΠΙ. Konačno, u kasnijim grčkim prijevodima, svakako već od 1. st., umjesto tetragrama nalazi se uvijek grčki izraz Κύριος (Kyrios), što znači „Gospodin.“
Slijedeći židovsku praksu ikršćani su se od samoga početka suzdržavali od izgovaranja i pisanja Božjeg imena, tako da se ono od najranijih dana kršćanstva izgovaralo i pisalo Κύριος (Kyrios), što znači da su kršćani židovskog porijekla govoriliAdonaj (Gospodin). Osim riječi Κύριος,novozavjetni spisi imaju i nazivIme, što je također u skladu sa židovskom tradicijom. Već u prvom kršćanskom stoljeću ovi će se isti naslovi pridavati iKristu, čime se jasno izriče da je prema kršćanskom vjerovanju i on Bog. Ulatinskimsrednjovjekovnim tekstovima naziv će uvijek bitiDominus.
Sâm tetragram ponovno će dobiti na važnosti u dobaReformacije, kad se prevoditeljiSvetog pisma vraćaju izvornim jezicima. Nastojeći tako preuzeti i Božje ime, nalaze se pred problemom kakosuglasnike, koji su bili poznati, popuniti isamoglasnicima. U hebrejskom tekstu Biblije, negdje od 3. stoljeća, židovski su prepisivači počeli dodavati samoglasnike. Uz tetragram su, međutim, dodavali različite samoglasnike koji su, ovisno o kontekstu, trebali upućivati čitatelja da se na tom mjestu treba čitatiAdonaj iliElohim, to jest „Gospodin“ ili „Bog.“ Reformatori su u16. stoljeću, počevši odTyndaleova prijevodaKnjige Izlaska počeli zapisivati „Iehovah“, a potom „Jehovah“, što onda prelazi i u svaprotestantska izdanja Biblije. Riječ je, međutim, o pogrešnim samoglasnicima, jer su ovi označavali da se riječ ima čitati „Adonaj“, a nisu bili vlastiti Božjem imenu.
Suvremena istraživanja dovela su do toga da se danas gotovo u svim jezicima ovo ime prenosi kao „Yahweh“ (znanstvena transliteracija).
Hrvatski prijevodi Svetog pisma slijedili su običaj prisutan uKatoličkoj Crkvi da se ovo ime prevodi riječju „Gospodin“, a nekad i „Bog“, ovisno o kontekstu. To je do danas ostalo pravilo u liturgijskim tekstovima Katoličke Crkve u Hrvata. Ipak, u prijevodu Biblije iz1968. (tzv.Zagrebačka Biblija, Stvarnost, Zagreb) ovo se ime donosi kao „Jahve“, što je u skladu s posljednjim znanstvenim istraživanjima o mogućim izgovorima toga imena. Isti oblik ovo ime ima i uJeruzalemskoj Bibliji (Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1994.)
