Uglazbenoj terminologiji,tempo (tal.: "vrijeme") je brzina izvođenja kakva glazbenog djela. Tempo je vrlo važan element svakeskladbe, jer bitno utječe na težinu izvođenja i karakter djela, ali i na doživljaj slušatelja.
Ovisno o tome tko izvodi djelo, o tempu će se brinutidirigent kodorkestralnog djela, tzv. ritam-sekcija odn. izvođači koji svirajuritamska glazbala u djelima popularne glazbe (posredno, u smislu da jeritam baziran na tempu te da ostali članovi ansambla taj ritam koriste za sinkronizaciju svojih izvedbi), ili sam izvođač-solist, ako djelo izvodi samostalno.
Iako su u nekim djelima oznake tempa navedene na materinjem jezikuskladatelja, većina ih ipak rabi talijanske nazive. U nastavku su oznake koje se najčešće mogu naći upartiturama:
- Largo – Vrlo sporo
- Adagio – Sporo
- Andante – Umjereno brzo (doslovno bi se moglo prevesti kao "Hodajući")
- Moderato – Srednje brzo
- Allegro – Brzo (doslovno prevedeno "Veselo, radosno")
- Presto – Vrlo brzo
Osim spomenutih oznaka, skladatelji znaju koristiti i riječ koja daje smjernicu o načinu izvođenja djela, pa su tako u uporabi neke od sljedećih riječi:
- vivo – živo
- mesto – tužno
- cantabile – pjevno
- animato – uzbuđeno
Promjenu tempa u djelu skladatelji često označavaju dodatnim uputama, primjerice:
- accelerando – ubrzavanje
- ritardando – usporavanje
Sredinom 19. stoljeća izmišljen jemetronom koji je skladateljima dao precizniji način za označavanje tempa. Skladatelji tako mogu odrediti koja je vrstanote doba, tj. osnovna mjerna jedinica tempa, te koliko će puta ista "otkucati" u minuti (taj broj direktno utječe na brzinu izvođenja djela). Tako bi, primjerice, oznaka♩=90 odredila tempo od 90 četvrtinki tj. otkucaja (doba) u minuti. U praksi se, međutim, još uvijek često rabi tradicionalni, opisni način označavanja tempa riječima.
