Movatterモバイル変換


[0]ホーム

URL:


Prijeđi na sadržaj
WikipedijaSlobodna enciklopedija
Traži

Takaaki Kajita

Izvor: Wikipedija
Takaaki Kajita

Rođenje9. ožujka1959.
Higashimatsuyama,Saitama,Japan
PoljeFizika
InstitucijaSveučilište u Saitami
Sveučilište u Tokiju
Alma materMeđunarodno središte za fiziku elementarnih čestica u Tokiju
Sveučilište u Tokiju
Akademski mentorMasatoshi Koshiba
Istaknute nagradeNobelova nagrada za fiziku (2015.)
Portal o životopisima

Takaaki Kajita (Higashimatsuyama, 9. ožujka 1959.), japanskifizičar.Diplomirao (1981.) na Sveučilištu Saitama, adoktorirao (1986) naTokijskom sveučilištu. Zaposlen u Međunarodnom središtu za fiziku elementarnih čestica uTokiju (od 1986.) i na Sveučilištu u Tokiju (od 1992.). Radio na pokusu Kamiokande-II, kojim se uspremniku vode od 3 000 tona urudniku Kamioka pokušavalodetektiratineutrine. Većina neutrina prolazila je krozvodu bez međudjelovanja, a samo su se rijetki sudarali smolekulama vode, pri čem je nastajaoelektron koji se u vodi gibaobrže od svjetlosti i stvaraoČerenkovljevo zračenje. Kajita je bio član skupine koja je (1987.) detektirala neutrinesupernove 1987A, što je bilo prvi put da su zapaženi neutrini emitirani iz nekog određenog izvora koji nijeSunce. Detektor Kamiokande-II mogao je opažati elektronske i mionske neutrine nastale sudarimakozmičkog zračenja saZemljinom atmosferom. Nedostatak elektronskih i mionskih neutrina protumačen je (1992.) njihovim pretvaranjem u tauonske neutrine, kojedetektor nije mogao opažati. Promjene okusa neutrina upućivale su na zaključak da neutrini imajumasu. Detektor Kamiokande-II zamijenjen je (1996.) detektorom Super Kamiokande, koji je sadržavao 50 000 tona vode. Nakon dvije godine promatranja, Kajitina je skupina potvrdila da je broj mionskih neutrina koji stižu izatmosfere veći od broja mionskih neutrina koji stižu izZemlje. To je protumačeno time da su mionski neutrini koji su putovali kroz Zemlju imali više vremena preobraziti se u tauonske neutrine nego oni koji su izravno stigli iz atmosfere. Za otkriće oscilacija okusa neutrina, koje je potvrdilo da neutrini imaju masu, sA. B. McDonaldom dobioNobelovu nagradu za fiziku 2015.[1]

Neutrino

[uredi |uredi kôd]
Podrobniji članak o temi:Neutrino
Upotrebomkomore na mjehuriće prvi puta je otkrivenneutrino 13. prosinca 1970. Neutrino je udarioproton uvodikovomatomu.Sraz se vidi na desnoj strani, gdje se sijeku 3 linije.

Neutrino (talijanski, od neutr[on] + -ino, talijanski deminutivni nastavak) (oznakaν) jesubatomska čestica,lepton bezelektričnoga naboja, vrlo malomase, koji se giba brzinom bliskombrzini svjetlosti. Neutrino je kao laku električki neutralnu česticuspina ½ postuliraoWolfgang Pauli (1930.) kako bi objasnioočuvanje energije u nekimnuklearnim procesima (na primjer:13N → 13C + e+ + ν). Nakon što jeJames Chadwick 1932. otkrio neutron,Enrico Fermi je 1934. ugradio Paulijevu postuliranu česticu u svoju teorijuslabe sile i nazvao ju neutrinom (malim neutronom). Kao svaka čestica koja zadovoljavaFermi-Diracovu statistiku, i neutrino ima antičesticu, takozvaniantineutrino, koji se od neutrina razlikuje samo u svojstvima simetrije. Elektronski se neutrino emitira izprotona u pozitivnombeta raspadu (p → n + e+ + νe) dok se elektronski antineutrino emitira iz neutrona u negativnom beta-raspadu (n → p + e + νe).

Mjerenjima između 1954. i 1956. uspjelo se opaziti neutrine putem takozvanog inverznoga β-procesa. U pokusu koji je izveoFrederick Reines opaženi su elektronski antineutrini,uhvatom kojih se, u skladu s Fermijevom teorijom, na jezgramavodika stvaraju neutroni ipozitroni: ν̄ + p → n + e+.Akceleratorskipokusi omogućili su otkriće mionskih (1962.) i tauonskih (sredinom sedamdesetih) neutrina, stvorenih u paru smionima itauonima. Da se radi o neutrinima druge generacije pokazali su pokusi, koje su izveliLeon Lederman,Melvin Schwartz iJack Steinberger.Kozmičke su neutrine detektirali Raymond Davis, ml. iMasatoshi Koshiba. Uz kozmičke neutrine vezano je otkriće oscilacija okusa neutrina: pošto su prije ustanovljene zasebne neutrinske vrste (okusi νe, νμ, ντ kojima su zaokružene tri obitelji česticastandardnoga modela čestica), za elektronske neutrine emitirane saSunca ustanovljena je njihova transmutacija u mionske, a za mionske neutrine stvorene uZemljinoj atmosferi njihov prijelaz u tauonske neutrine. Pokuse s velikim vodenim detektorima neutrina smještenim duboko u rudnicima vodili su Masatoshi Koshiba uJapanu iArthur Bruce McDonald, uKanadi. Promjene okusa neutrina pokazuju da neutrini imajumasu.[2]

Izvori

[uredi |uredi kôd]
  1. Kajita, Takaaki.Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 2015.
  2. neutrino.Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 2015.
HE
Dio sadržaja ove stranice preuzet je iz mrežnog izdanjaHrvatske enciklopedije i nije slobodan za daljnju upotrebu pod uvjetima Wikipedijine licencije o sadržaju. Uvjete upotrebe uzdano nam pojašnjenje pogledajte nastranici Leksikografskog zavoda
1900-ih
1910-ih
1920-ih
1930-ih
1940-ih
1950-ih
1960-ih
1970-ih
1980-ih
1990-ih
2000-ih
2010-ih
2020-ih
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Takaaki_Kajita&oldid=7166720"
Kategorije:

[8]ページ先頭

©2009-2025 Movatter.jp