| Hermenegildo | |
|---|---|
 | |
| Rođen | oko550./555. Toledo |
| Preminuo | 13. travnja585. Sevilla |
| Kanoniziran | 13. travnja1586. |
| Slavi se u | Rimokatolička Crkva Pravoslavna Crkva |
| Spomendan | 13. travnja |
| Zaštitnik | Sevilla, Španjolska |
 Portal o kršćanstvu | |
Hermenegildo[1] iliHermenegild (Toledo,oko550./555. –Sevilla,13. travnja585.),vizigotski kraljević, sin vizigotskog kraljaLeovigilda i Hispanorimljanke Teodosije, i brat drugog vizigotskog kralja,Rekareda. Odgojen je u duhuarijanizma, vjere Vizigota onog doba. Zbog prelaska na pravovjernokršćanstvo sukobio se s ocem, što je kasnije dovelo do njegova pogubljenja.
Dok su još bili djeca, Hermenegildo i Rekared su proglašeni suvladarima na vizigotskom prijestolju, koje je u to doba njihov otac dijelio sa svojim bratomLiuvom I. Hermenegildo se obrazovao pod utjecajem nadbiskupaLeandra Seviljskog, majčinog rođaka, i s 15 godina je sklopio brak sfranačkom kraljevnom – Ingundom. Ona je bila kćerkaZigeberta I. iBrunhilde, vladara franačkeAustrazije.
Otac ga je poslao u Betiku kaoguvernera, gdje je pod utjecajem nadbiskupa Leandra i svoje žene vrlo brzo odbacio arijansko i prihvatio pravovjerno kršćanstvo. Politički problemi koje je izazvalo njegovo preobraćenje i sumnjivi diplomatski odnosi sbizantskim guvernerom susjedneSpanije, vjerojatno su bili uzrok zategnutih odnosa između Hermenegilda i njegovog oca, Leovigilda. Oružani sukob je počeo581. godine, i trajao je do584. U početku, Bizant je pomogao ustanak, ali kasnije su bizantske snage povukli pomoć i sklopili sporazum s Leovigildom za 30.000 solida uzlatu. Godine583. Leovigildove snage su opsjedaleSevillu. Hermenegild je izdržao napade godinu dana, ali je na kraju morao pobjeći uCórdobu. Ondje je uhvaćen i poslat u zatvor u Tarragonu. Njegova žena je pobjegla uAfriku i tražilaazil od Mauricija Bizantskog, ali je umrla na putu. Njihov sin,Atanagildo, predan je po naredbi bizantskog cara svojoj baki s majčine strane, Brunhildi, čemu se usprotivio Leovigildo.
Međutim, povijesni stručnjaci vizigotskeHispanije, ne smatraju Hermenegildovo pokrštavanje stvarnim razlogom sukoba između oca i sina, već samo izgovor. Svoje tvrdnje zasnivaju na činjenici da je u doba Leovigildove vladavine vladala religiozna tolerancija, kao i u raznim diplomatskim naporima prije i tijekom sukoba. Također, nakon konverzije Vizigota u pravovjerno kršćanstvo u doba Rekareda, kroničari i saborni dokumenti uopće ne spominju Hermenegilda, njegovu pobunu ili njegov heroizam, što znači da su ga katolički Vizigoti smatrali samo običnim pobunjenikom, a ne mučenikom.
Iako nisu sačuvana nikakva nezavisna svjedočenja o ovom događaju, Dijalozi Grgura Velikog govore da je Hermenegild odbio ponudu oproštaja svog oca pod uvjetom da se vrati na arijanstvo, i da je nakon toga pogubljen jer je odbio da ga pričesti arijanski svećenik na danUskrsa585. godine. Manje naklonjen mu jesv. Grgur iz Toursa, vrlo dobro obaviješten o svijetu Vizigota, koji smatra dizanje oca na sina velikim grijehom, pa čak iako je ovaj heretik. Na zahtjevFilipa II., španjolskog kralja, papaSiksto V. je kanonizirao Hermenegilda i proglasio ga svecem na 1000-godišnjicu njegove smrti. Zajedno sasv. Fernandom, sv. Hermenegildo je svetac zaštitnikšpanjolske monarhije.
Spomendan mu je13. travnja.[1]