Stjepan III. imao je tek 15 godina kada je naslijedio krunu. Vlast su mu htjeli preoteti njegovi stričevi Stjepan i Ladislav, koji su smatrali da tron treba nasljediti najstariji član dinastijeArpadovića po načelu seniorata. Mladi je kralj na vlast došao po načelu primogeniture, tj. načelu da vladara nasljeđuje najstariji sin. Kako pitanje nasljeđa nije bilo riješeno, zahtjevi stričeva su naišli na odjek u Hrvatskoj i Ugarskoj. Država se podijelila na bizantsku stranku, koja je podržavala stričeve i zapadnjačku, koja je podupirala mladogkralja Stjepana III. Uz to je kao njihov zaštitnik istupio bizantski carManuel I. Komnen, na čijem su dvoru obojica našli utočište. Čim je primio vijest o smrti kraljaGejze II. odmah je s velikom vojskom i kraljevim stričevima krenuo naUgarsku. Bizantska stranka je sve više jačala, pa je mladi kralj Stjepan III. pobjegao uAustriju.
Car je želio da novi kralj postane mlađi Gejzin brat, Stjepan, jer je bio oženjen carevom rođakinjom, no ugarsko i hrvatsko plemstvo se bojalo da on zbog toga ne postane carevvazal. Zato su, pozivajući se na načelo seniorata, za kralja izabrali starijeg Gejzinog brata Ladislava, a Stjepana su priznali za prijestolonasljednika. No kraljLadislav II. je nakon šestomjesečne vladavine umro, pa je na vlast1163. došaoStjepan IV. Ubrzo je zbog njegove loše vladavine počeo rasti otpor, pa je u pomoć pozvao bizantsku vojsku. Otpor je ugušen, pa se Stjepan IV. počeo osjećati sigurnim, te se zahvalio caru na pomoći. No stranka njegova nećaka Stjepana III. je ponovno ojačala. U bitki kod Stolnog Biograda 1163. pretrpio je Stjepan IV težak poraz i bio zarobljen, ali ga je njegov nećak pustio na slobodu. Tako se na vlast u Hrvatskoj i Ugarskoj ponovno vratio Stjepan III.
Car Manuel je prihvatio takvo stanje i sklopio mir s Ugarskom. Mladi kralj je morao predati caruSrijem, svog mlađeg brata Belu na odgoj uBizant, te Belinu baštinu tj. Dalmaciju i Hrvatsku južno odVelebita. Bela je došao uCarigrad, a car mu je promijenio ime u Aleksije, zaručio ga sa svojom kćeri Marijom, te ga je odlučio imenovati svojim nasljednikom, jer u to doba još nije imao sina.
Stjepan III. nije predao Belinu baštinu, već je1163. godine otišao u Dalmaciju i Hrvatsku, gdje je potvrdio privilegije dalmatinskimgradovima, a možda se i krunio za hrvatskog kralja. Čim je to saznao, bizantski carManuel je zaratio s kraljem Stjepanom III. Ubrzo je sklopljen mir, koji je kratko trajao. Godine1165. je Stjepan IV. izazvao novi rat u kojem je ugarski kralj Stjepan III. zauzeo bizantskiSrijem, te opsjeoZemun u kojem je umro Stjepan IV.
Car je smrt Stjepana IV. iskoristio kao povod za novirat. Na čelu jednog dijelavojske provalio je u Srijem i zauzeo ga sa Zemunom. Drugi dio vojske pod Ivanom Dukom je zauzeoDalmaciju,Hrvatsku iBosnu.
Ugarski kralj Stjepan III. je sklopio mir, jer mu je trebao predah. Dogovorio je savez sMletačkom Republikom. Kralj je1166. pokrenuo novi rat, a ugarska je vojska porazila bizantsku vojsku i zarobila njenazapovjednika Nikefora Halupu. Car Manuel je tada želeći jednom za svagda okončati rat prikupio jaku vojsku, a za vojskovođu je imenovao Aleksija Kontostefana. U bitki kod Zemuna ugarska vojska je pretrpjela težak poraz. Time jeBizant zavladao Srijemom, Bosnom, Hrvatskom južno doKrke, te Dalmacijom osim mletačkogZadra iotoka. Tako su završili ratovi s Bizantom.
Kralj je mir iskoristio da ojača svoju vlast. Zbog ratova i borbi za vlast, kraljevska jevlast jako oslabila. Vladari su se brzo izmjenjivali, a da pridobiju pristaše dijelili su im posjede, povlastice i bogate darove. Zbog toga je pao kraljev ugled i prihodi, a plemstvo je nastojalo što jače skučiti kraljevu vlast. Kralj je glavni oslonac u borbama za prijestolje pronašao u crkvi, a i sada mu je trebala pomoć u borbi protivplemstva. Stoga se odrekao svog prava imenovanjabiskupa i opata.
Vjenčao se zaAgnezu, kćer austrijskog markgrofaHenrika II. Jasomirgotta, koja mu je rodila sina Belu, koji je umro kao dječak.
Stjepan III. je iznenada umro 4. ožujka 1172., a naslijedio ga je bratBela III.