Stakleno vlakno jeumjetno vlakno dobiveno iz rastaljenogastakla (taline) izvlačenjem niti i namatanjem na brzorotirajućivaljak (filamentna vlakna) ilicentrifugalnim postupkom uz puhanjestlačenim zrakom (kratka vlasasta vlakna). Rabi se staklo različitih vrsta i svojstava koja su posljedica različitih kemijskih sastava, odnosno specifičnog udjela pojedinihoksida. Ovisno o vrsti i svojstvima stakla, ono se označava slovnom oznakom:
Staklena vlakna općenito su čvrsta, negoriva, većinom otporna na kemikalije i dobrihizolacijskih svojstava, ali kruta i krta; savitljivost nužna zatekstilnu preradbu i raznoliku primjenu postiže se velikom finoćom niti (promjer manji od 40 μm, a kod mikrovlakana iznosi i samo nekolikonanometara).[1]
Staklena vlakna se obično razvrstavaju prema području primjene i njime uvjetovanimmorfološkim značajkama:
tekstilna staklena vlakna uglavnom se rabe za raznovrstan tehničkitekstil, a proizvode se kao vlasasta (to jest malih duljina) ili filamentna (neograničene duljine). Od vlasastih se vlakana proizvodi predena pređa za tkanje i pletenje ili se takva vlakna izravno prerađuju u netkane tekstilije različitih vrsta (filtri,staklena vuna, filc i slično). Od filamenata promjera 7 do 27 μm pretežno se izrađuje neuvijena multifilamentna pređa (takozvaniroving) za ojačavanje kompozita;
izolacijska staklena vlakna uglavnom se proizvode od E-stakla i D-stakla i prerađuju se u netkane tekstilije koje se rabe ugrađevinarstvu i industriji i za toplinsku i elektroizolaciju;
staklena mikrovlakna vrlo su fina vlasasta vlakna promjera od desetak nanometara do dva mikrometra. Rabe se za mikroporoznemembrane i vrlo zahtjevnefiltracije u kemijskoj i prehrambenoj industriji, gdje se uz kemijsku itoplinsku otpornost, iskorištava njihova velika specifična površina;
šuplja staklena vlakna proizvode se od S-stakla i HS-stakla, a u posebnu se skupinu svrstavaju zbog specifičnih morfoloških svojstava. U središnjem je dijelu vlakana uzdužna šupljina (oko 30% površine presjeka), pa su ona lagana, ali istodobno velike čvrstoće postignute specijalnom vrstom stakla. Stoga se rabe za ojačavanje kompozita za preciznu tehniku.
posebnu skupinu čineoptička vlakna, bikonstitucijska steklena vlakna građena od dviju vrsta stakala koja imaju različiteindekse loma, a u vlaknu su raspoređena tako da čine jezgru i omotač. Rabe se kao svjetlovodi u optičkimtelekomunikacijama i za neke specijalne primjene. Pri proizvodnji svjetlovodnoga stakla posebno je važno postizanje potpune čistoće. Jedna od metoda izrade svjetlovodnoga stakla je naparivanjesilicijeva igermanijeva oksida, koji nastaju oksidacijom silicijeva i germanijeva tetraklorida kisikom u kontroliranim uvjetima, na unutrašnjoj strani cijevi odkremenoga stakla na temperaturi od približno 1 900 K. Cijev se zatim jakim zagrijavanjem prevede u homogenu šipku, koja se razvlači uvlakna.
Stakloplastika (ponekad ifiberglas) je složenimaterijal (kompozit) od staklenih niti međusobno povezanih sintetskomsmolom. Zbog dobrih mehaničkih svojstava (čvrstoće ielastičnosti) i otpornosti na kemijske utjecaje uvelike se primjenjuje kao zamjena za druge materijale (drvo,staklo,metal) u mnogim proizvodnim granama (brodogradnji, procesnoj industriji, izradbisportske opreme i drugo).[2]
Podrobniji članak o temi:Stakloplastika