Slovenski jezik (ISO 639-3:slv) jematerinski jezik oko 2 milijuna ljudi: 1 730 000 uSloveniji (popis 1991.), gdje jeslužbeni jezik te uAustriji (oko 18 000 u Koruškoj i Štajerskoj; popis),Italiji (oko 100 000 uTrstu,Gorici, Beneškoj Sloveniji, Reziji i Kanalskoj dolini),Mađarskoj (3190; popis iz 2001.)[1] iHrvatskoj (11 800 – 13 100). Broj slovenskih iseljenika uAmerici, Zapadnoj Europi iAustraliji procjenjuje se na oko 400 000.
Najstariji pisani spomenici koji pokazuju tipične slovenske jezične crte jesu"Brižinski spomenici". Oni su pisani latinicom a nastali su između 927. i 1039. godine (prema rezultatima paleografske analize), no tekstovi koje sadrže oblikovani su već ranije (vjerojatno u8. stoljeću).[2]Usrednjem vijeku još nije došlo do nastanka književnih djela na slovenskom jeziku, osim crkvenih molitvenika i kronoloških zapisa, tako da tek od polovice16. stoljeća i vremenareformacije možemo govoriti o izgradnji slovenskoga književnog jezika. Taj je jezik izgrađen većim dijelom na donjokranjskim i panonskim a tek manjim dijelom na gornjokranjskim govorima. Njegov je začetnikPrimož Trubar koji je1550. tiskao"Katekizam" i"Abecedarij",1557. –1560. preveo"Novi zavjet" te1564. izdao slovenski crkveni red"Cerkovna ordninga". Prvu je slovensku gramatiku"Arcticae horulae"1584. napisaoAdam Bohorič, a prvi rječnik (njemačko-latinsko-slovensko-talijanski)1592.Jeronim Megiser.
Protureformacija je zaustavila ta nastojanja, tako da se tek potkraj18. stoljeća ponovno pojavljuju pokušaji utemeljenja slovenskoga književnog jezika. Između1784. i1802. prevedena je na slovenski katolička Biblija, a1768. pojavljuje se i"Kranjska gramatika" (Crainerischen Grammatik)Marka Pohlina. Veliku je važnost za utemeljenje književnog jezika imala i"Grammatik der Slavischen Sprache in Krain, Kaernten und Steyermark"Jerneja Kopitara iz1808. godine. Jezična je norma definitivno uspostavljena tek učetrdesetim godinama 19. stoljeća nakon dugotrajnih rasprava. Važnu je ulogu u izgradnji slovenskoga književnog jezika imao iValentin Vodnik.
Izražajne su se mogućnosti novoga književnog jezika u punom sjaju pokazale u književnosti.France Prešeren začetnik je slovenske poezije, a proznu su književnost utemeljiliFran Levstik iIvan Cankar. Do kraja je konstituiranje slovenskog jezika u19. stoljeću dovedeno pojavom dvosveščanoga slovensko-njemačkog rječnikaMaksa Pleteršnika (1894./1895.) i pravopisomFrana Levca (1899.). Danas je slovenski standardni jezik stabilan, dobro opisan i istražen. Među obiljem publikacija o njemu valja istaknuti petosveščani"Slovar slovenskega knjižnega jezika" (1970. –1991.) Slovenske akademije znanosti i umetnosti,"Etimološki slovar slovenskega jezika"France Bezlaja (1976. –1995.) te posljednji"Slovenski pravopis" iz2001.
Slovenski jezik obuhvaća velik broj narječja[3] koja se obično grupiraju u 7 narječnih skupina.[4] Rubna narječja pokazuju utjecaje susjednih dijalekata, tako npr. šavrinsko narječje pokazuje utjecaj susjednih čakavskih govora sjeverne Istre.[5] U Sloveniji se govori ičiško (ćićko) narječje koje je zapravo čakavsko,[6] kao i belokrajinsko, koje je zapravo štokavsko. S druge strane gorskokotarsko kajkavsko narječje se po genetskim i strukturnim kriterijima grupira zajedno sa susjednim slovenskim dijalektima.[7] Ne postoje karakteristične osobine koje posjeduju svi slovenski govori i samo oni, pa je uobičajena klasifikacija dijalekata na slovenske i hrvatske uglavnom na temelju nacionalne pripadnosti govornika.
