Pojednostavljena skica seobe ptica iz Europe u središnju AfrikuDvajataždralova u seobi
Seobom ptica naziva se letptica s područja gdje segnijezde u zimska boravišta i natrag, koje se odvija svake godine (selice). Ptičjevrste koje sele samo jednim svojim dijelom nazivaju sedjelomičnim selicama. One koje uopće ne odlaze iz područja gnježdenja nazivaju sestanaricama.
Najvažniji ekološki razlog je ekstremna razlika u količini raspoložive hrane ovisno o godišnjem dobu: Dok je uproljeće iljeto u Sjevernoj i Srednjoj Europi ponudakukaca za ptice koje se njima hrane vrlo bogata,zimi je tako hladno, da ih gotovo nema pa bi velikeptičjepopulacije patile i ugibale zbog nedovoljno hrane. Nasuprot tome, u južnijim krajevima, zimovalištimaptica selica, koncentracija ptica naraste do mjere, da hrane nema dovoljno za polaganjejaja kao niti kasnije za podizanje mladunaca.
Ova selidba je zaptice vrlo iscrpljujuća, pa je to na neki način "rješenje za nuždu" (točnije,evolucijska prilagodba) onih vrsta koje u principu mogu opstati samo u područjima topleklime koje su taj oblik ponašanja razvile tijekom svojerazvojne povijesti kako bi mogle koristiti resurse i u područjima koja ne mogu nastanjivati cijelugodinu.
Zadnjih godina su primjećene promjene selidbenog ponašanja mnogih ptičjihpopulacija što neki znanstvenici dovode u vezu spromjenama klime: sve veći broj ptica koje su se obavezno selile, u međuvremenu prezimljuje u Srednjoj Europi, kao na primjercrnokape grmuše (Sylvia atricapilla) iobični zviždaci (Phylloscopus collybata). Neke populaciječvoraka čak su smjer svoje selidbe sasvim okrenule i sele se prema sjeveru, u velike gradove u kojima i zimi mogu naći dovoljno hrane. Moguće je, da kroz duže razdoblje poznati sistem seobe ptica Europa - Afrika i natrag potpuno nestane.
Hoće li neka ptica seliti, kuda će ići i kad će nastupitiselidbeni nemir, dio je njenog genetičkog nasljeđa: smjer selidbe i trajanje leta su urođeni. To su, između ostalog, utvrdili znanstveniciPeter Berthold,Eberhard Gwinner iWolfgang Wiltschko. Postoje vrste kod kojih dio populacije, dolazeći sa sjeveraAlpe obilazi leteći u smeru jugoistoka, dok ih drugi dio obilazi u smjeru jugozapada. Ako se pare jedinke iz ovih različitih dijelova iste populacije, njihovi potomci biraju srednji pravac, ili čak lete na sjever, nabritanske otoke.
Dalje, ptice koje su od valjenja podizane u konstantnimlaboratorijskim uvjetima pa nikada nisu bile u kontaktu sa srodnicima u slobodnoj prirodi, nisu poznavale godišnja doba. Pa ipak su pokazivale tipični selidbeni nemir, što znači povećanje motoričkih aktivnosti u jesen i proljeće. No razmak između jednog jesenjeg selidbenog nemira i sljedećeg, najčešće je bio kraći od punih godinu dana. To se smatra dokazom da je spremnost za seobu doduše urođena, ali optimalni trenutak polaska bar u manjoj mjeri uvjetuju konkretni uvjeti (na primjer vremenski uvjeti i količina raspoložive hrane) u okolišu.
Razvidan dokaz genetičke uvjetovanosti selidbenog ponašanja sukukavice. Sasvim neovisno da li su mladunče izlegli i podigli roditelji vrstestanarica,skitalica iliselica, mladunci uvijek sami nalaze put do zimovališta u istočnim dijelovimaAfrike.
Predmet intenzivnih istraživanja u novije vrijeme su točnifiziološki ihormonski procesi koji na kraju dovode do početka seobe.
Na koji način je tijekom razvojne povijesti nastala seoba, još uvijek je predmet spekuliranja, jer ne postojefosilni nalazi koji bi dokazivali taj način ponašanja. Jedino se može razumjeti što izazivazadržavanje prirođene sposobnosti za seobu: ako je količina hrane na odredištu seobe dovoljna, većinaselica preživi. Ako hrane nema dovoljno, ugibaju. To znači: samo oneptice koje su zahvaljujući nasljeđenim svojstvima odabrale točan smjer i primjerenu putanju leta preživljavaju, i prenose svojegene zajedno sa selidbenim ponašanjem na sljedeću generaciju.
To znači da se i danas seoba ptica održavaselekcijom najbolje prilagođenih jedinki.
"Unutrašnji kompas" je vjerojatno ustvari receptor zamagnetsko polje uokuptica (rezultati nekih novijih studija ukazuju na to).
Eksperimenti s pticama iz umjetnog uzgoja pokazali su, da ptice uče orijentiranje prema položaju zvijezda.
Sposobnost ptica da "vide"UV svjetlost omogućuje im orijentaciju prema položaju sunca i kad je ono prekriveno oblacima.
Neka istraživanja ukazuju, da se ptice za orijentaciju služe i markantnim objektima u okolišu (autoputovi, svjetla gradova, tok rijeke, planinski niz.)
Kako bi izdržale prevaljivanje velikih udaljenosti bez da se za to vrijeme hrane,ptice koristemasne zalihe koje su sakupile prije početka seobe. One čak radi dobivanja dovoljne količine energije dijelom koriste ibjelančevine vlastitih unutrašnjih organa. Kod ovog procesa nazvanog iizgaranjem masnoća i bjelančevina oslobađa sevoda što u značajnoj mjeri smanjuje njihovu potrebgu za pijenjem.
Kodsivih muharica dokazano je 1980ih da njihovo zadržavanje uoazamaSahare zavisi o rezervama masti. Dobro uhranjene ptice zadržavale su se kraće od slabije uhranjenih. Slične rezultate pokazale su i brojnelaboratorijske studije: slabije hranjeneptice pokazivale su manjiselidbeni nemir od istovrsnih ptica koje su boljom hranidbom dobile veće masne rezerve.
Wulf Gatter:Vogelzug und Vogelbestände in Mitteleuropa. AULA-Wiesbaden. 2000.
Peter Berthold:Vogelzug. Eine aktuelle Gesamtübersicht. Wissenschaftliche Buchgesellschaft. 5. Aufl. 2007.
Peter Berthold:Faszination Vogelzug (2-CD-Set, Booklet, Originaltonaufnahme). supposé 2004. www.suppose.de
Kathrin Hüppop, Ommo Hüppop:Atlas zur Vogelberingung auf Helgoland. Prvi dio: Zeitliche und regionale Veränderungen der Wiederfundraten und Todesursachen auf Helgoland beringter Vögel (1909 bis 1998). Vogelwarte 41 (2002): 161-180.
Kathrin Hüppop, Ommo Hüppop:Atlas zur Vogelberingung auf Helgoland. Drugi dio: Phänologie im Fanggarten von 1961 bis 2000. Vogelwarte 42 (2004): 285-343.
Kathrin Hüppop, Ommo Hüppop:Atlas zur Vogelberingung auf Helgoland. Treći dio: Veränderungen von Heim- und Wegzugzeiten von 1960 bis 2001. Vogelwarte 43 (2005): 217-248.
Walther Streffer:Wunder des Vogelzuges (Die großen Wanderungen der Zugvögel und das Geheimnis ihrer Orientierung). Verlag freies Geistesleben, Stuttgart, 1. izdanje. 2005.ISBN3-7725-2041-3.
Heiko Schmaljohann, Felix Liechti, Bruno Bruderer:Songbird migration across the Sahara: the non-stop hypothesis rejected! Proceedings of the Royal Society B: Biological Sciences (2007): in press."online first"[neaktivna poveznica] DOI: 10.1098/rspb.2006.0011
