Satira jeknjiževni oblik u kojem se ismijava pojedinac, skupina,država ilivlast. Često je korištena kao sredstvopolitičke borbe.
Satira je jedina izvornarimska književna vrsta.Kvintilijan je rekao:Satura quidem tota nostra est (što u prijevodu znači: »Satira je, međutim, potpuno naša«).
Tit Livije[1] opisujesaturae kao drevnedramske predstave, koje su prvi puta priređene da bi se umilostivili bogovi tijekom epidemijekuge, i koje su predstavljale mješavinu pjesme,glazbe i plesa. Ove dramske sature s jedne su strane utjecale na razvitak rimskekomedije, a s druge strane iz njih se razvila poludramska »satira«, opis piščeva osobna gledišta, duhovit, podrugljiv ili moralizatorski, na suvremenedruštvene iliknjiževne teme ili jednostavno usmjeren na ljudske mane.
Rimski autori navode da je prvi pisac stihovanih satira bioEnije, ali čini se da u njima nije biloinvektive ili osobnih napada.Gaj Lucilije bio je prvi koji se u cijelosti posvetio toj književnoj vrsti, i upravo joj je on dao i njen osobeni karakter iheksametarsku formu. Svi kasniji rimski pisci satira smatrali su Lucilija svojim utemeljivačem. Nakon njega djelovao jeMarko Terencije Varon, koji je za uzor uzeo Menipove satire, u kojima su se miješali proza i stihovi u različitim metrima. No Varonove satire nisu bile toliko podrugljive kao Lucilijeve i imale su višedidaktički ton.
Horacijeve satire pokazuju jak Lucilijev utjecaj, ali ne sadrže osobne napade, nego više kritiziraju općeljudske mane, a sadrže i zanimljive samokritike.Perzije također pokazuje određeni Lucilijev utjecaj, no njegove satire karakterizira jak moralizatorski ton sastoičkog stajališta i isto ne sadrže direktne osobne napade. Svoj je vrhunac rimska satira dosegla sJuvenalom, koji daje gorke opise poročnosti i zločinstva svake vrste, ali ih radi vlastite sigurnosti povezuje s ljudima prethodne generacije.
Posebnu vrstu satire predstavljaSenekinaApokolocintoza (PretvaranjeKlaudija u tikvu), poznata i kaoLudus de morte Claudiii (=Igra o Klaudijevoj smrti). Pisana je menipskom mješavinom proze i poezije i grubim humorom karikiradeifikaciju pokojnog cara Klaudija. Na tragu menipske satire je iPetronijevSatyricon, no to je već višeroman nego satira.
.jpg)