Sakalava (što namalagaškom značiljudi iz dugih dolina[1] ) su jedan od narodaMadagaskara od 350 000[2]pripadnika (6.2 % stanovnika Madagaskara),[1] koji živi duž zapadne obale otoka. Kraj u kojem žive Sakalave je rijetko naseljen, to je teren golemih ravnica, velikih pašnjaka i planinskih sipina, a to je jedna trećina otoka.[3]
ISakalave kao iMerine govore -malgaški makrojezik[4]samo posebnimdijalektom, oni za razliku od drugihMalgaških naroda imaju najviše dijalekata.
Sakalave su bili prvenstveno polunomadski pastiri koji su puštali svoja stada da slobodno pasu na pašnjacima njihovog teritorija. U nešto manjoj mjeri bavili su se i ratarstvom, sijali surižu uz korita rijeka. U posljednjih stotinjak godina, bave se višepoljoprivredom, jer su mnogo naučili od doseljenih farmera pripadnika drugih naroda (Merina iBetsileo) na svoje teritorije.[3]
Sakalave su još tijekomsrednjeg vijeka počeli dolaziti u kontakt s trgovcimarobljem izArapskog poluotoka iEurope, i prvi od svihMalgašana došli dovatrenog oružja, što im je dalo veliku prednost nad ostalim plemenima Madagaskara. Prvi centar njihove moći bio je Menabe (današnji gradMorondava) odatle su širili svoj utjecaj premaMahajangi,Toliari sve doAntsiranane na sjeveru otoka.
Sakalave su osnovali svoje plemensko kraljevstvo u 16. st., koje je svoj vrhunac imalo u 17. st, a raspalo se početkom 18. st.
Prema lokalnoj usmenoj tradiciji, osnivači Kraljevstva Sakalava bili su prinčeviMaroserana (ili Maroseranana (što namalagaškom značioni koji imaju mnogo vrata) izFiherenana (današnjaToliara). Ti prinčevi su možda bili potomciZafiraminia (sinovi Ramini) plemenskog klana iz jugozapadnog dijela otoka, koji su možda biliarapskog porijekla. Oni su bili u kontaktu seuropskim trgovcimarobljem, od kojih su dobilioružje, u zamjenu za prikupljene robove. Brzo su pokorili susjedna plemena, počevši s onima na jugu, oko regije Mahafali. Ipak pravi osnivač Kraljevstva Sakalava i njihove dominacije bio jeAndriamisara, i njegov sinAndriandahifotsi (Bijeli princ), koji je proširio vlast Sakalava prema sjeveru, preko rijekeMangoki. Njegova dva sina, Andriamanetiarivo i Andriamandisoarivo, proširili su kraljevstvo do regije Tsongai (današnjaMahajanga). Upravo tada počeo je raspad njihova kraljevstva, na Južno (Kraljevstvo Menabe) i Sjeverno (Kraljevstvo Boina). Daljnje cijepanje kraljevstva, omogućilo je vladarima Boine da se prošire na sjever, na teritorij narodaAntankarana.
Povijesni proces formiranja Kraljevstva Sakalava objašnjava veliku raznolikost među njima, koja je i danas vidljiva u osebujnim regionalnim običajima, kulturi i jeziku. Zapravo je jezik, jedini ujedinjujući faktor među Sakalavama, unatoč brojnim lokalnim dijalektima.
Etimologija riječiSakalava sama po sebi je predmet kontroverzi, kao i njeno stvarno značenje. Jednostavno rješenje nudeMalgaškijezikoslovci po njima riječ Sakalava znači -duga dolina, a ona bi opisivala relativno ravno zemljište u zapadnom Madagaskaru, gdje oni žive. Po drugoj teoriji to je riječ izvedena izarapske riječi saqaliba, koji je opet izvedena izlatinske esclavus, a ona znači rob.
Sakalave se spominju i u usmenoj predaji narodaMerina, gdje se govori da su oni opljačkali nekoliko njihovih sela već početkom 17. st., a ti napadi produžili su se tokom cijelog 18. st., iako je nemoguće danas utvrditi dali se radi oSakalavama iz njihovog obalnog kraljevstva, ili o nomadima u rijetko naseljenom teritoriju izmeđuKraljevstva Merina (na centralnoj visoravni) i zapadne obale otoka.
KraljKraljevstva Merina -Radama I. skršio je definitivno moćSakalava, napavši ih poslije razdoblja krhkog mira koji je trajao neko vrijeme nakon njegove ženidbe s kćerkom vladara Menabea. IpakMerine nisu uspjele skršiti otpor posljednje dvijesakalavske utvrde Menabe i Boina (Majunga), ali niSakalave više nisu predstavljali prijetnjumerinskoj centralnoj visoravni.
Teritorij na kojem živeSakalave ima ukupno 128,000 km²,[1] oni žive raštrkani u više manjih skupina duž zapadne obale Madagaskara od gradaToliara na jugu, sve doSambirana na sjeveru, bolje rečeno od rijekeOnilahi na jugu dootokaNosi Be na sjeveru.
Mnogi elementi kultureSakalava ukazuju na njihovo afričko porijeklo, kao što je kult čuvanja kostiju pokojnika - koje smatraju svetim predmetima. Njihove grobnice su građene uglavnom od drveta i često ukrašene drvenimskulpturama serotskom tematikom.
Svakih deset godinaSakalave slave svoje korijene okupivši se kod mjesta Belo, na obalama rijekeTsiribihina, kako bi proslavili obredFitampoha (pranje kraljevskihrelikvija). Za vrijeme ovog rituala prisjećaju se na duhove svojih predaka i drevnih kraljeva (naročito Andrianahifotsija i Andriamandisoariva, osnivača Kraljevstva Boina) s kojima komuniciraju preko posrednika - medija. Njih ima dva tipa, jedan jempisoro(što značigospodar ceremonije) isazoki (opsjednut kraljem).
Njihovo društvo i danas je snažnohijerarhijski podjeljeno. Pogrebni obredi su radikalno drugačiji za plemstvo, obične ljude i potomke robova (koji se i danas drže najnižomkastom).
 | Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temiSakalava |