»SDP« preusmjerava ovamo. Za druga značenja, pogledajteSDP (razdvojba).| Socijaldemokratska partija Hrvatske | |
|---|---|
 | |
| Predsjednik | Siniša Hajdaš Dončić |
| Glavni tajnik | Mario Krička[1] |
| Potpredsjednici | Biljana Borzan Mirela Ahmetović Mišel Jakšić Ranko Ostojić |
| Predsjednik Glavnog odbora | Zoran Paunović[2] |
| Predsjednik podmladka | Lovro Lukavečki |
| Osnivač | Ivica Račan |
| Slogan | Sloboda. Jednakost. Solidarnost. |
| Osnovana | 3. studenoga1990. |
| Prethodnica | Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije,[3]Komunistička partija Hrvatske,Savez komunista Hrvatske |
| Sjedište | Iblerov trg 9,Zagreb |
| Država djelovanja | Hrvatska |
| Podmladak | Forum mladih SDP-a |
| Broj članova(2020.) | 32 000[4] |
| Ideologija | socijaldemokracija progresivizam antifašizam proeuropejstvo sekularizam |
| Politički položaj | lijevi centar |
| Nacionalna skupina | Rijeke pravde |
| Međunarodna skupina | Socijalistička Internacionala,Progresivni savez |
| Skupina u Europskom parlamentu | Progresivni savez socijalista i demokrata |
| Sabor | 37 / 151 |
| Europski parlament | 4 / 12 |
| Službene boje | crvena bijela |
| Stranačka zastava | |
 | |
| Službena stranica | |
Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP)politička jestrankalijevoga centra i jedna od dviju vodećih stranaka uRepubliciHrvatskoj od njezina osamostaljenja.[5] Stranku je1990. osnovaoIvica Račan i postao njezinim prvim predsjednikom. Glavne ideološke i ekonomske odrednice stranke činesocijaldemokracija iproeuropejstvo. SDP je pridruženi članEuropske socijalističke stranke.
Stranka je pravni sljedbenikSaveza komunista Hrvatske – vladajuće političke organizacije u jednopartijskojSocijalističkoj Republici Hrvatskoj – koju je u noći s 1. na 2. kolovoza 1937. kao dio Komunističke partije Jugoslavije i pod imenomKomunistička stranka Hrvatske osnovalo između 16 i 19 nazočnih delegata na tajnome sastanku u šumiAnindol kod Samobora. Kao organizacijski tajnik (sekretar)CK KPJJosip Broz Tito radio je na stvaranju KP Hrvatske i KP Slovenije. Osnivanjem KP Hrvatske provedene su uputeKominterne koja je u to vrijeme smatrala da postoje izgledi za raspadKraljevine Jugoslavije; osnivanjem zasebne komunističke organizacije u Hrvatskoj trebalo se pripremiti i za takvu mogućnost. U narednom razdoblju komunisti su umjesto razgradnje Jugoslavije transformirali tu državu ufederaciju pod svojom vlašću u kojoj je Hrvatska imala status države s vrlo ograničenom suverenošću. Jedan dio članova te stranke učinio je mnogo za održavanje hrvatske narodne ideje preuzimajući nemali rizik pri donošenjuDeklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. godine i pokrećući takozvanoHrvatsko proljeće ranih 1970-ih godina.
Nadnevka3. studenoga1990. godine vodstvo te stranke deklariralo je svojesocijaldemokratsko opredjeljenje i odlučilo nastaviti funkcionirati kao stranka u demokratskome (višestranačkome) političkom okružju.
Osnivački kongres Komunističke stranke Hrvatske, kao sekcijeKominterne vezane uz Komunističku partiju Jugoslavije, održan je potajice na poljani uAnindolu kodSamobora u noći između 1. i 2. kolovoza 1937. godine. Na osnivačkoj skupštini je sudjelovalo 16 komunista koji su predstavljali lokalne komunističke organizacijeKPJ koje su već djelovale u Hrvatskoj. Presudnu ulogu o organiziranju SKH je imao predstavnik Kominterne Josip Broz Tito, a u prvi Centralni komitet ušlo je 12 članova, od kojih će poslije većina biti važni revolucionari:Đuro Špoljarić,Pavle Gregorić,Andrija Žaja,Josip Kraš,Božidar Adžija,Anka Butorac, Ivan Dujmić,Marko Orešković, Drago Petrović,Vlado Janić Capo,Vicko Jelaska i Lovro Kurir. Za prvog sekretara (vodećeg dužnosnika) SKH izabran je Đuro Špoljarić.[6]
Tijekom II. svjetskog rata je Komunistička partija Hrvatske (stranka će poslije još nekoliko puta mijenjati ime) pod vodstvomRade Končara,Vlade Popovića-Španca iAndrije Hebranga ima važnu ulogu u organiziranjuustanka protiv NDH, privlačenju pretežnog dijela ustanika iz redova etničkih Srba u Hrvatskoj da se s vremenom pridružeNOVJ, te u organiziranjuZAVNOH-a.
Nakon II. svjetskog rata SKH je odigrao glavnu ulogu u uspostavi i višedesetljetnom održavanjukomunističke vladavine u Hrvatskoj kao dijelaSFRJ. Stranka je 1952. promijenila naziv uSavez komunista Hrvatske.
Krajem 1980-ih godina, kada se nazirao kraj komunističkog poretka u zemljama na istoku Europe, SKH se odlučuje za demokratizaciju društva kojim je još uvijek upravljao kao jedina zakonom dopuštena politička stranka. U tom procesu surađuje s kolegama iz Saveza komunista Slovenije, te s vremenom dolazi u sukob s komunističkim vodstvom Srbije okupljenim okoSlobodana Miloševića. Nakon sukoba slovenske i srpske delegacije na14. izvanrednom kongresuSaveza komunista Jugoslavije, koji je rezultirao odlaskom slovenske delegacije s kongresa 22. siječnja 1990. godine, na odbijeni prijedlog vođe hrvatske delegacijeIvice Račana da se sjednica kongresa prekine, hrvatski su izaslanici također napustili kongresnu dvoranu. Ovaj događaj označio je kraj vladavine SKJ i bio je jedan od ključnih uraspaduSFRJ.
U isto vrijeme u Hrvatskoj su tekle pripreme zaprve višestranačke izbore zaSabor Socijalističke Republike Hrvatske. Nakon što jeSavez komunista Hrvatske 10. prosinca 1989. donio odluku o raspisivanju izbora na svim razinama, oni su bili i održani u travnju i svibnju 1990. godine. U međuvremenu, odnosno 20. ožujka 1990., stranka je promijenila naziv u Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena. Tijekom kampanje za prve višestranačke izbore tadašnji predsjednik SKH-aIvica Račan nazvao jeHrvatsku demokratsku zajednicu strankom opasnih namjera.[7] Na izborima pobjeđuje HDZ, a Savez komunista Hrvatske s oko 35 % glasova osvaja 72 zastupnička mjesta u Saboru.
Dana 3. studenoga 1990. SKH-SDP mijenja ime u SDP (Stranka demokratskih promjena). Promjena je upisana u registar političkih organizacija 15. studenoga 1990.
Dana 25. lipnja 1991. prilikom izglasavanjaDeklaracije o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, zastupniciSDP-a srpske nacionalnosti napustili su sabornicu, ne želeći sudjelovati u donošenju te odluke.[8] Stranka je 9. studenoga 1991. promijenila naziv u Socijaldemokratska partija Hrvatske – Stranka demokratskih promjena.[9]
Sljedeću priliku Socijaldemokratska partija Hrvatske – Stranka demokratskih promjena imala je naprvim višestranačkim parlamentarnim izborima nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske. Rezultati su, međutim, bili porazni, jer je sa 7.54 % osvojenih glasova[10] dobio svega 11 zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru.
Stranka se 16. siječnja 1993. preimenovala u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske.[11]
Dana30. travnja1994. stranci se pridružilaSocijaldemokratska stranka Hrvatske.
Godine1995. prijevremeno je raspušten zastupnički dom i održani sutreći hrvatski parlamentarni izbori. Vladajuća stranka HDZ na čelu s predsjednikomFranjom Tuđmanom nastojala je iskoristiti narodno zadovoljstvo nakon oslobađanja velikog dijela državnog teritorija uOperaciji Oluja i tako produžiti mandat koji je bez tih prijevremenih izbora trebao trajati do1996. godine. Brojnim izmjenama u izbornom zakonu koji je donesen prije raspuštanja zastupničkoga doma nastojao se poboljšati rezultat vladajuće stranke. U takvim uvjetima SDP je još jednom postigao poražavajuće rezultate i s 8,93 % glasova birača dobiva samo 10 (od ukupno 127) mjesta u Hrvatskomu državnom saboru.[12]
Ukolovozu1998. godine Ivica Račan iDražen Budiša potpisuju sporazum o suradnji dviju stranaka i traže raspisivanje prijevremenih izbora. Potpisivanju takve koalicije je značajno pridonio američkiInternational Republican Institute (IRI); djelovanje te ustanove u Hrvatskoj, sa svrhom svrgavanjaautoritarnog režima Franje Tuđmana financirala je američka federalna agencijaUSAID. IRI u opsežnom izvještaju iz 2004. godine opisuje također i svoju daljnju važnu pomoć u djelovanju koalicijske vlade 2000. – 2004, poput primjerice pomoći u ishodovanju povoljnih kredita za izgradnju autocesta.[13]
Načetvrtim hrvatskim parlamentarnim izborima3. siječnja2000. godine koalicija SDP-HSLS osvaja 38,7 % glasova birača te se uspostavlja vlast koalicije šest stranaka s Ivicom Račanom kao predsjednikom Vlade, koja će se još zvati itrećesiječanjskom koalicijom. Nakon dolaska na vlast,SDP mnogim novinarima ukida radno mjesto naHRT-u, čime započinje proces tzv.detuđmanizacije. Uskoro 2001. godine stižu prve haaške optužnice za određene istaknute hrvatske generale u operacijamaBljesak,Oluja,Medački džep. Iako se u početku govorilo da se optužene generale neće predatihaaškom sudu, ubrzo je postalo izvjesno da generali poputMladena Markača,Ante Gotovine iMirka Norca moraju biti procesuirani. Zbog prijepora oko pitanja suradnje s Haaškim sudom, 2002. godineDražen Budiša iHSLS napuštaju Vladu, a Ivica Račan zadržava parlamentarnu većinu i dobiva novi mandat za sastavljanje Vlade.
Nakonparlamentarnih izbora 2003. godine nova vladajuća stranka jeHDZ kojima se priklonila i koalicija stranakaHSLS-DC. SDP, koji je na tim izborima uz potporu koalicijskih partnera dobio 23,26 % glasova, tako postaje najjača oporbena stranka, s 34 saborska zastupnika.[14]
Ivica Račan, tadašnji predsjednik stranke, daje11. travnja2007. ostavku na mjesto predsjednika SDP-a. Dužnost nije bio sposoban obnašati zbogmalignog tumora koji mu je bio dijagnosticiran u području ramena. Račan je preminuo29. travnja2007., osamnaest dana nakon što je podnio ostavku. Za novog predsjednika stranke je na izvanrednoj skupštini izabranZoran Milanović, čija je vizija trebala osigurati uvjerljivu pobjedu na izborima 2007. godine. Unatoč najboljem izbornom rezultatu od stvaranja stranke – ukupno 32,5 % glasova svih birača[15] – SDP nije bio u saborskoj većini koja je nakon tih izbora formirala vladu.
Na 11. konvenciji stranke održanoj 2008. godine SDP u statut uvodi odredbu o neposrednom izboru predsjednika stranke, te predsjednike lokalnih organizacija po načelujedan član – jedan glas. Tim je činom SDP postao prva veća stranka u Hrvatskoj u kojoj svi članovi biraju predsjednika stranke, odnosno lokalnih organizacija.[16]
Godine2009. uKastvu,Zoran Milanović zajedno s predsjednicimaHNS-aRadimirom Čačićem,IDS-aIvanom Jakovičićem teHSU-aSilvanom Hreljom osnivaKukuriku koaliciju te pobjeđuje na parlamentarnim izborima održanim4. prosinca2011. godine.Kukuriku koalicija je osvojila 80 od ukupno 151 mandata, aZoran Milanović je postao mandatardvanaeste Vlade Republike Hrvatske.
Sredinom je 2014. godine politički položaj SDP-a kao vodeće političke snage u Hrvatskoj ozbiljno uzdrman, zbog neuspjeha da nakon gotovo tri godine obnašanja vlasti započnu izvoditi Hrvatsku iz teške gospodarske i društvene krize.[17] Na javni ugled SDP-a negativno utječu i unutarstranački sukobi, među kojima je najteži bio između predsjednika SDP-a i predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića s jedne, te donedavnog potpredsjednika Vlade RH i ministra financijaSlavka Linića s druge strane. Linić je nakon iznimno dugotrajne rasprave na Glavnom odboru SDP-a izbačen iz partije, ali uz veliku podijeljenost vrha stranke (s 50 glasovaza i 47protiv isključenja).[18]
Naparlamentarnim izbora 2015. SDP gubi vlast, koju ne uspijeva povratiti ni naizborima za Hrvatski sabor 2016.
Dana 28. studenog 2016. godine umjestoZorana Milanovića na čelo SDP-a izabran je novi predsjednikDavor Bernardić. SDP ipak ostaje druga najsnažnija politička stranka u Republici Hrvatskoj, koja drži lokalnu vlast u više hrvatskihžupanija, te u mnogim gradovima i općinama. SDP je zastupljen i uEuropskom parlamentu, gdje su zastupnici iz njegovih redova uključeni uKlub zastupnikaProgresivnog saveza socijalista i demokrata (S&D).
Dolaskom na mjesto predsjednika SDP-a, Davor Bernardić morao se suočiti sa sve glasnijom oporbom u stranci koja mu je otežavala rad. Cijela ta situacija narušila je njihov politički rad te su ih Saboru sve češće zasjenjivali nastupi novih političara poputIvana Pernara iBranimira Bunjca.Također se u ovo vrijeme otkrila aferaDnevnice, koja je donedavno visoko rangiranog člana stranke,Tomislava Sauchu, ozbiljno teretila da je izmišljao službena putovanja koja se nikad nisu dogodila te sam sebi isplaćivao dnevnice. Zbog ove situacije, kao i obećanja da se prema njemu neće voditi sudski proces, Saucha pristaje na ucjenu i prelazi na stranu HDZ-a, čime je sebi zapečatio političku sudbinu, a stranku SDP doveo u neočekivane probleme.[19]Tokom 2018. godine oporba je čak zatražila da predsjednik SDP-a,Davor Bernardić, odstupi s te pozicije jer im je dosta nečinjenja i lošeg vodstva stranke. Pismo je potpisalo čak 90 visoko rangiranih članova stranke, a predali su mu je članovi PredsjedništvaPeđa Grbin,Siniša Hajdaš Dončić iVedran Babić.Uslijedila je njihova suspenzija, a zbog tog čina dolazi i do pada rejtinga same stranke, kao i do toga da su u strankuMilana Bandića 365 – Stranku Rada i Solidarnosti prebjegli članoviMilanka Opačić, dotad desna ruka bivšeg predsjednika stranke, kao iZdravko Ronko.[20]Krajem 2018. stranka doživljava novi debakl kada je po anketi Crobarometra prestižeŽivi Zid kao druga najpopularnija stranka u državi, i to nakon duljeg, prolongiranog pada rejtinga od parlamentarnih izbora 2016.[21]
U tom i takvom ozračju stranka se priprema zaEuropske izbore koji su se održali u svibnju 2019. godine. Zahvaljujući iznimnom naporu kandidata kao i lokalnih stranačkih organizacija, stranka uspijeva osvojiti čak četiri mandata zaEuropski parlament čime ostvaruje veliki uspjeh te se konačno konsolidira i vraća vjeru u socialdemokraciju u Hrvatskoj. Tako su u novom sazivuEuropskog parlamenta i dalje biliBiljana Borzan iTonino Picula dok su po prvi puta ušliPredrag Matić iRomana Jerković.[22]
Optimistična atmosfera u SDP-u, nakon dobrih rezultata na Europskim izborima te naglog skoka rejtinga u anketi Crobarometra 2019., koja im je predviđala sličan rejting kao HDZ-ov, oko 20 % potpore, nestala je naparlamentarnim izborima 2020. godine, kada je SDP ostvario najgori rezultat na parlamentarnim izborima od 1990-ih, što je rezultiralo ostavkomDavora Bernardića dan nakon izbora.Zlatko Komadina preuzeo je privremenu dužnost čelnika stranke do sljedećih unutarstranačkih izbora. Na izborima za čelnika stranke, za koje se glasovalo26. rujna i3. listopada, nastupilo je pet kandidata. Za novog predsjednika izabran jePeđa Grbin, koji je u drugom krugu izbora pobijedioŽeljka Kolara. Izbore je obilježila i mogućnost glasanja samo članova koji su platili članarinu, što znači da je pravo glasa imalo 12 000 od 32 000 svih članova.
U 2021. izbili su unutarstranački sukobi Grbina i Bernardića, nakon čega je uslijedilo isključenje četvorice zastupnika zbog optužbi za nanošenje štete stranci ili odbijanje aktivnog sudjelovanja nalokalnim izborima 2021., na kojima je SDP polučio loše rezultate. Isti zastupnici tada su odbili napustiti zastupnički klub SDP-a, a za to su dobili podršku 14 svojih kolega koji su odbili glasati za njihovo isključenje.
Kriza je razriješena na sjednici Predsjedništva stranke2. listopada2021., kada je donesena odluka o kažnjavanju 14 pristaša svrgnutih zastupnika. Odlukom je iz stranke isključeno sedam zastupnika, među kojima iDavor Bernardić, dok je ostalih sedam opomenuto. Na kraju su isključeni zastupnici i oni koji su ih podržavali osnovali novi saborski klub,Klub socijaldemokrata. S 18 zastupnika, ovaj se klub9. srpnja2022. pretočio u novu stranku imenaSocijaldemokrati, koja je po osnutku postala najveća oporbena stranka s četiri saborska mjesta više od SDP-a.[23]
Dana9. rujna2022. zagrebačka organizacija SDP-a raskinula je suradnju sMožemo! u gradskoj skupštini Zagreba. Kao posljedica toga,13. rujna je predsjednik zagrebačkog SDP-aViktor Gotovac isključen iz stranke.[24]
.jpg)
Nakon održavanja drugog kruga unutarstranačkih izbora21. rujna2024. godine,Siniša Hajdaš Dončić s 56,46% izabran je za novog predsjednika SDP-a.[25]
SDP je u posjedu cjelokupne arhivske građe iz vremena kada se ta stranka zvalaKomunistička partija Hrvatske iSavez komunista Hrvatske, te je za sada (2019. godine) pristup toj građi moguć samo uz odobrenje SDP-a. Riječ je o arhivskoj građi od iznimne važnosti za izučavanje povijesti iz razdobljeSocijalističke Republike Hrvatske, kada su tijela te partije donosila najvažnije odluke o životu naroda i djelovanju tijela vlasti, zbog čega je to razdoblje povijesti vrlo teško shvatiti bez poznavanja činjenica o postupanju Partije. U lipnju 2014. godine dr. sc.Ivica Lučić s Hrvatskog instituta za povijest optužuje vrh SDP da pristup dozvoljava samo svojim pristalicama, koji potom prezentiraju samo informacije koje u boljem svjetlu prikazuju djelovanje komunističke partije:Za neke neovisne, kritične istraživače nema uopće govora da će doći do takvog gradiva, čak niti gradivo nekadašnjih Komiteta za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu koji nisu bili partijska institucija, nego državna, ali i to gradivo smješteno je unutar partijskog i morate i zato tražiti dopuštenje SDP-a.[26]
U listopadu 2014. godine u svezi pristupa partijskim arhivima javno nastupa i povjesničar dr. sc.Davor Marijan, koji, na primjeru aktualnog suđenja za ubojstvo emigrantaStjepana Đurekovića iz 1982. godine koje se protiv bivših čelnikaUDBE vodi u SR Njemačkoj, iznosi svoje mišljenje da je uloga SDP-a u kontroli arhiva Saveza komunista Hrvatske, ali i svojedobnogRepubličkog komiteta za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu (koji je bio državno, a ne partijsko tijelo, ali njegovu arhivu kontrolira danas SDP), neprihvatljiva i zapravo nezakonita.[27]
U listopadu 2017. godine povjesničarMato Artuković za medije izjavljuje:Kad sam istraživao sudske progone komunističkog režima nad doktoromMarkom Veselicom, nisam mogao dobiti mnoge tražene dokumente... jer da nisu 'deklasificirani'. Odgovor je potpisao g. Dragovan, tada tajnik SDP-a. Čudno je da nasljednica jedne totalitarne partije, koja se pokazala zločinačka svugdje u svijetu pa tako i u Jugoslaviji i Hrvatskoj, uopće ima pravo vlasništva nad građom partije za koju kaže da nije njezin sljednik, i čak određuje što će sedeklasificirati tri desetljeća nakon sloma komunističkog režima.
Prvi i najdugovječniji predsjednik stranke bio jeIvica Račan. Aktualni predsjednik stranke jeSiniša Hajdaš Dončić, koji je izabran na na unutarstranačkim izborima 21. rujna 2024., nasljedivši takoPeđu Grbina. Uz predsjednika i četvero potpredsjednika stranke (Biljana Borzan,Mirela Ahmetović,Mišel Jakšić,Ranko Ostojić), između dviju Konvencija SDP-a, središnji organi stranke su Glavni odbor SDP-a, Predsjedništvo i Statutarna Komisija.[28]
Stranka ima svoje lokalne organizacije naopćinskoj,gradskoj ižupanijskoj razini. U SDP-u djeluju i forumi kao interesno-politički oblici organiziranja društvenih skupina. Četiri foruma stranke su:Forum mladih, Forum žena, Forum seniora i SDPQueer forum.[29][30]
| R. br. | Slika | Ime i prezime | Trajanje mandata | |
|---|---|---|---|---|
| 1. | | Ivica Račan | 3. studenoga 1990. | 11. travnja 2007. |
| v. d. |  | Željka Antunović | 11. travnja 2007. | 2. lipnja 2007. |
| 2. |  | Zoran Milanović | 2. lipnja 2007. | 26. studenoga 2016. |
| 3. | .png) | Davor Bernardić | 26. studenoga 2016. | 6. srpnja 2020. |
| v. d. |  | Zlatko Komadina | 6. srpnja 2020. | 3. listopada 2020. |
| 4. | .jpg) | Peđa Grbin | 3. listopada 2020. | 21. rujna 2024. |
| 5. | | Siniša Hajdaš Dončić | 21. rujna 2024. | trenutačno |
| Izbori | U koaliciji sa | Broj birača | % | Broj zastupnika u saboru | Promjena | Dio Vlade? |
|---|---|---|---|---|---|---|
| (cijela koalicija) | (samo SDP) | |||||
| 1990. | 1 001 967 | 35,00 | 107 / 351 |  107 | Oporba | |
| 1992. | 145 419 | 5,52 | 11 / 138 | ▼96 | Oporba | |
| 1995. | 215 839 | 8,93 | 10 / 127 | ▼1 | Oporba | |
| 2000. | HSLS-PGS-SBHS | 1 138 318 | 38,70 | 43 / 151 | 33 | Vlada |
| 2003. | Libra-IDS-LS | 560 593 | 22,61 | 34 / 152 | ▼9 | Oporba |
| 2007. | 775 690 | 31,30 | 56 / 153 | 22 | Oporba | |
| 2011. | Kukuriku koalicija | 958 318 | 40,72 | 61 / 151 | 5 | Vlada |
| 2015. | Hrvatska raste | 742 909 | 33,38 | 42 / 151 | ▼19 | Oporba |
| 2016. | Narodna koalicija | 636 964 | 33,47 | 38 / 151 | ▼4 | Oporba |
| 2020. | Restart koalicija | 414 615 | 24,87 | 34 / 151 | ▼4 | Oporba |
| 2024. | Rijeke pravde | 538 743 | 25,41 | 37 / 151 | 3 | Oporba |
| Izbori | Kandidat | Prvi krug | Drugi krug | Rezultat | ||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Broj glasova | % | Broj glasova | % | |||
| 1992. | Silvije Degen | 108 979 | 4,15 (#5) | Poraz | ||
| 1997. | Zdravko Tomac | 458 172 | 21,03 (#2) | Poraz | ||
| 2000. | Dražen Budiša | 741 837 | 27,71 (#2) | 1 125 969 | 43.99 (#2) | Poraz |
| 2005. | Stjepan Mesić | 1 089 398 | 48,92 (#1) | 1 454 451 | 65.93 (#1) | Pobjeda |
| 2010. | Ivo Josipović | 640 594 | 32,42 (#1) | 1 339 385 | 60.26 (#1) | Pobjeda |
| 2015. | Ivo Josipović | 687 678 | 38,46 (#1) | 1 082 436 | 49.26 (#2) | Poraz |
| 2020. | Zoran Milanović | 562 783 | 29,55 (#1) | 1 034 170 | 52,66 (#1) | Pobjeda |
| Izbori | U koaliciji sa | Broj birača | % | Broj zastupnika u EP-u | Promjena |
|---|---|---|---|---|---|
| (cijela koalicija) | (samo SDP) | ||||
| 2013. | Kukuriku koalicija | 237 778 | 32,07 | 5 / 12 | 5 |
| 2014. | Kukuriku koalicija | 275 904 | 29,93 | 2 / 11 | ▼3 |
| 2019. | 200 876 | 18,71 | 4 / 12 | 2 | |
| 2024. | Rijeke pravde | 192,859 | 25,62 | 4 / 12 | ▬0 |
|journal= (pomoć)|journal= (pomoć)|journal= (pomoć)|journal= (pomoć)
| |||||||||||||
| |||||||||||||
