Rusinski jezik (ponegdje se navodi kao istočnorusinski; ISO 639-3:rue) je jezik koji se uglavnom govori u zapadnojUkrajini, kao i u susjednim regijamaSlovačke iPoljske. 560,000 govornika u Ukrajini (2000); ukupno 623,960 u svijetu, i to 24,200 (2001 popis) uSlovačkoj gdje je 60%Rusina asimilirano uSlovake i jezično i kulturno; Nepoznat broj uBjelorusiji. U južnoslavenskim zemljama govori se zapadna varijanta gdje ga nazivaju zapadnorusinskim, ali ovaj jezik ili mikrojezik nije priznat kao poseban jezik i nema svog kodnog naziva. Rusinskim govore etničkiRusini, koji naseljavaju navedeno područje. Rusinski (u Vojvodini nazivan istočnorusinski) jezik spada u grupuistočnoslavenskih jezika i razlikuje se odzapadnorusinskoga, koji spada u grupuzapadnoslavenskih jezika.[1] Institut za rusinski jezik i kulturu osnovan je uPrešovu 1993. Rusinski književni jezik je kodificiran i priznat u Slovačkoj 1995., po stavovima državne vlade i akademika u Bratislavi.
Pisane tragove rusinske/slavenske kulture moguće je naći i u runskim zapisima u srednjoj Europi, jer je prije pojavećirilice iglagoljice vjerojatno korištenorunsko pismo kao opće rašireno u Europi od 1. do 12. stoljeća kada je potpuno zamijenjenoćirilicom ilatinicom.
Bugari su se pri svom doseljavanju na Balkan sretali i ratovali s Rusinima i još i danas u njihovom jeziku možete naći naziv „Rusnacite" pod kojim podrazumijevaju Ruse. Starobugarski jezik je jezik Rusina, odnosno dijalektslavenskog jezika koji je bio najrašireniji i koji su Bugari naučili.
Rusini u Srednjoj Europi tj. uMoravskoj, primili sukršćanstvo odĆirila i Metoda oko866. godine, znači 122-125 godina prije Rusina u podkarpatskoj Rusiji u kojoj su bili pokršteni oko988. godine.
Ćiril i Metod prevodili su crkvene knjige na svoj maternji jezik koji su najbolje znali a kojim se govorilo i u Moravskoj. Prevođenje knjiga na jezik koji Moravci ne bi razumjeli, ne bi imalo smisla jer su već propali takvi pokušaji nanjemačkom ilatinskom jeziku.
Rusinski je bioslužbeni jezik upoljsko-litvanskoj kneževini i na njemu je vođena državna korespondencija i službena bogosluženja još od vremena Ćirila i Metoda, pa do raspada Kneževine.
Prva gramatika rusinskog jezikaКарпаторусский букварь (Karpatorusskij bukvar') (1931)[2] iБуквар. Перша книжечка для народных школ. (Bukvar. Perša knyžečka dlja narodnŷch škol.) (1935).[3]
↑Dubravko Škiljan:Pogled u lingvistiku, 4. izmijenjeno izd., Opatija: Naklada Benja, 1994.,ISBN953-6003-07-4, str. 25.
»U Njemačkoj, u predjelu Lužice, između gradova Cottbus i Bautzen, oko 75 000 stanovnika govorilužičkosrpski ilisorapski ilivendski (sa dva dijalekta:gornjolužički idonjolužički), no većina je govornika dvojezična, i pritisak njemačkog je snažan. Tu se ubraja irusinski kojim govori dvadesetak tisuća ljudi, uglavnom u Vojvodini.«
