Neko je vrijeme bio gojenac u časničkoj školi (u sredini koju je lako prepoznati kao mjesto zbivanja njegova prvog romana"Pomutnje gojenca Törlessa"), no poslije se opredijelio za civilni studij. Kao diplomiranistrojarski inženjer otkriva potrebu da pronikne u filozofske aspektematematike i tehničkih znanosti, te studirafilozofiju ipsihologiju uBerlinu. Taj je studij završio1908. disertacijom o bečkom fizičaru i teoretičaru znanostiErnstu Machu, koji je bio postao duhovni otac cijelog naraštaja austrijskih i njemačkih intelektualaca i umjetnika oko prijeloma stoljeća (utjecao je, među inim, i naEinsteina). Uvjeren da su predvodnici moderne kulture prije svih teoretičari prirodnih znanosti, Musil je i u svoju književnu djelatnost unosio problematiku suvremene misaonosti koja ne priznaje stroge granice između spoznajnih disciplina. Znakovito je za autorovu duhovnost da je iste, 1906. godine, objavio prvi roman i izradio optičku spravu za psihološko-fizikalne pokuse, poslije nazvanu po njemu. Neobično samokritičan pisac, razmjerno je malo objavljivao, a usto je zahtjevnost njegovih djela otežavala širi odjek. Pošavši1938. izBeča u emigraciju pred nacističkom okupacijom gotovo je zaboravljen. Posljednje su godine, uŠvicarskoj, bile u znaku teških materijalnih briga. Današnji piščev svjetski ugled, a napose uspjeh njegovih romana, posljedak je nove recepcije njegova stvaralaštva u godinama nakon sloma nacizma.
Gotovo sva djela građom pripadaju razdoblju prijeprvog svjetskog rata, a po intelektualno usmjerenoj problematici krugu pitanja o odnosima razumske obuzdanosti te osjećajne i osjetilne iracionalnosti. Ti se motivi snažno očituju već u prvom djelu, romanu"Pomutnje gojenca Törlessa" (1906.), slojevitu tekstu koji spaja intenzivan prikaz atmosfere i prilika u pokrajinskom internatu sa psihološkom problematikom puberteta u kojem se naziru zametci društvenih mehanizama nasilja, tlačenja i ucjene. Svojim dramskim djelima"Zanesenjaci" (1921.) te"Vincenc i prijateljica uglednih muškaraca" (1924.) nije uspio osvojiti pozornice. Primjeren odjek u krugovima književne elite postigao je prvim svescima svojeg glavnog djela, na kojem je radio do kraja života, ne dovršivši ga: golema romana"Čovjek bez svojstava" (1930-1943.), novo izdanje s odlomcima iz ostavštine 1952. Autorov intelektualni promatrač Ulrich ironični je komentator društvenih zbivanja u"Kakaniji" (dvostruka igra riječima, označuje Habsburšku monarhiju) prije Prvog svjetskog rata, svjedok velikih namjera koje se gube u mrežama sitnih spletki. Po obilju esejističkih razmatranja s područja kulturne povijesti taj roman jasno svjedoči o prodoru intelektualizma u naraciju20. stoljeća. Musilovo djelo, napose"Čovjek bez svojstava", priznato je kao jedan od ključnih narativnih tekstova europskoga modernizma, no nije uspjelo stvoriti stalni krug čitatelja, a njegovo je objavljivanje došlo prekasno da bi utjecalo na daljnje tijekove pripovjedne proze. Stanovita suhoća i sivilo, što su obilježja većine značajnih djela modernizma na njemačkom jeziku (Thomas Mann,Hermann Broch), prožimaju i Musilov opus koji kao cjelina ostavlja dojam nerazrješene dilemeauktorova života: problematično je mogu li se uopće umjetnost i znanost stopiti u cjelinu u nekome djelu, ili se radi o komplementarnim aktivnostima, nespojivima po samoj svojoj naravi. Trajnije su vrijednosti Musilov satirični opis Kakanije, Ulrichova incestuoznog erotizma i evokacija raspadajuće polufeudalne monarhije, svojevrsnoga paradoksa u spoju intelektualnoga avangardizma i okoštale društvene strukture.
