Robovlasništvo je prvi oblik klasnog i izrabljivačkog društvenog uređenja, a temelji se na privatnom vlasništvu i naprisilnom radu robova. Pojavilo se još u drevna vremena kad suSumerani,Egipćani, stariGrci iRimljani držali robove. U15. stoljeću počela se razvijati velika trgovina robljem kad su Europljani počeli prodavati uhvaćeneAfrikance i na tome zarađivali te ihbrodovima prekooceana prevozili kao radnu snagu u europske kolonije. Tatrgovina ljudima trajala je do19. stoljeća i znatno utjecala na afričke i američke kulture. Danas je ropstvo zakonski zabranjeno na međunarodnoj razini, ali još uvijek postoji - u nekim dijelovima svijeta u masovnim razmjerima: procjenjuje se danas da u svijetu ima oko 30 milijuna ljudi u ropskom položaju, mnogo i u Europi. Međunarodna trgovina robljem danas se uglavnom naziva engleskim terminomtrafficking, te predmetom takve nezakonite međunarodne trgovine biva oko 3 milijuna ljudi, od toga 79% radi korištenja uprostituciji, a 19% radi prisilnog rada.[1]
Robovsko društveno uređenje počinje raspadomprvobitne zajednice, na prijelazu iz četvrtog u treće tisućljeće pr. Kr., a završava nastankomfeudalizma u petom stoljeću. U razdoblju koje je trajalo gotovo 4 000 godina nastale su velike promjene uljudskom društvu, da se ni današnji odnosi među ljudima ne mogu razumjeti bez poznavanja robovlasništva. Nastajanju ovog društva prethodile su promjene u prvobitnoj zajednici. Pojedinci se počinju izdvajati te se počinje proizvoditi više nego je potrebno za goli opstanak. Čovjek počinje izrabljivati drugog čovjeka. Pojedinci ne moraju ni raditi, ni proizvoditi, ali sudjeluju u raspodjeli dobara. Nema više izbora poglavara, već to postaje nasljedno pravo. Obitelji počinju živjeti na teškom radu robova koji nemaju nikakva prava i daje im se tek potrebno za život. U antičkim vremenima, ropstvo je svoj vrhunac dostiglo u grčkom svijetu i Rimskom Carstvu. Robovi su izrađivali najveći dio proizvoda, a paralelno su radili i u kući i na zemlji. Nisu imali gotovo nikakva prava, no neki su stekli slobodu pa čak i visok društveni položaj.
Afroeuropsku trgovinu robljem započeli suPortugalci oko1440. godine, no, svoj vrhunac dostigla je pod vodstvom Engleza koji su brodovima prevozili prekoAtlantskog oceana golem broj Afrikanaca kao robovsku snagu na plantažamapamuka iduhana u njihovim američkim kolonijama. Više od sedam milijuna Afrikanaca, prema nekim procjenama, prevezeno je od Afrike da bi u Americi živjeli u bijedi i siromaštvu. Ta je trgovina donosila veliku dobit europskim i afričkim trgovcima, a uništila je nekoliko afričkih kraljevstva. Ujedno je izmijenila stanovništvo u Amerikama; početkom 19. stoljeća polovicabrazilskog stanovništva bila je afričkog podrijetla.
Proizvodnja tropskih poljoprivrednih proizvoda (poput kave, pamuka, šećera, ruma) uz uporabu ropske snage je bila iznimno profitabilna i predstavljala je glavni izvor prihoda kolonijalnih imperija, a poslije i osamostaljenih država Sjeverne i Južne Amerike: procjenjuje se, tako, da jeKonfederacija Američkih Država nakon proglašenja neovisnosti (koja je dovela doAmeričkog građanskog rata i posljedično do oslobođenja robova u SAD) predstavljala zahvaljujući poljoprivredi zasnovanoj na ropskom radu četvrtu najveću ekonomiju na svijetu.[2] Zapravo je - prema procjenama - od 6 i pol milijuna ljudi koji su doseljeni u Južnu i Sjevernu Ameriku između 1492. i 1776. godine samo njih 1 milijun došlo iz Europe, dok su preostalih 5 i pol milijuna bili afrički robovi. Uvjeti života robova su bili iznimno teški, a pomor izrazito visok.[3]
Trgovci
Trgovci iz engleskih luka plovili su u zapadnu Afriku i razmjenjivali robu za Afrikance koji su bili uhvaćeni i dovedeni do obale. Robovi su se žigosali poput stoke tebrodovima prevozili u Ameriku.
Brodovi za prijevoz robova
Između1701. i1810. više od milijun Afrikanaca umrlo je od gušenja, bolesti ili izgladnjelosti na putovanju prekoAtlantika koje je trajalo i do deset tjedana. Robovi su bili okovani lancima kako ne bi skočili preko palube zato što je gubitak roba značio gubitak dobiti. Radi prijevoza robova su čak bili građeni iposebni brodovi.
Sajmišta
U Amerikama su, na sajmištima robova, trgovci na dražbama prodavali Afrikance vlasnicima plantaža. Trgovcima i kupcima Afrikanci više nisu bili ljudi, već imovina. Obitelji robova su se obično razdvajale zauvijek.
Jedan Španjolac koji je bio na položaju s kojeg je mogao procijeniti zbivanja piše1518. da je u doba kada jeHispaniola otkrivena na njoj živjelo 1 130 000Indijanaca. "Danas ih nema više od 11 000, a sudeći prema onome što se događa, za tri ili četiri godine ne će biti niti jednog ako se nešto ne promijeni". Uvidjelo se da domoroci nisu dobri robovi i kako ih treba zamijeniti afričkim crncima. Godine1516. Španjolska prima prvu pošiljkušećera koji su naKaribima uzgojili crnci, a1518. španjolski brod prvi put u Ameriku dovozi "tovar" Afrikanaca pravo sgvinejske obale. Kongoanski kralj Nzinga Memba, pokršten nedugo nakon1500. kao kralj Affonso I., srdačno je primioPortugalce koji su došli s obećanjima kako će trgovati i donijeti mnoga korisna znanja. Darovao im je mnogo kućnih slugu i drugih sebi potčinjenih ljudi, a zatim uvidio neuzaživu portugalsku glad za robljem koje će uzgajati šećer na Sao Tomeu ili uBrazilu. Portugalski zastupnici bezobzirno ruše kraljevu vlast među obalnim poglavicama trgujući sa svakim od njih posebno umjesto preko kraljevih opunomoćenika. Odvode svakoga koga se dočepaju, pa i članove kraljevske obitelji. Korupcija i razularenost toliko se razmahaše da ožalošćeni kongoanski kralj1526. piše u pismu poslanom uLisabon kako "zemlja ostaje povremeno bez stanovništva". Dva stoljeća kasnije kraljDahomeja čak nudi bijelcima stvoriti plantaže na obali pod uvjetom da prestanu odvoditi ljude, ali niti jedan pokušaj ne uspijeva jer dosta afričkih poglavica prodaje zarobljenike kako bi se domoglo europskihpušaka. Kapetanijedrenjaka kupovali su crnce prema kojima su postupali kao prema stoci procjenjujući veličinu, snagu i ljepotu. Onda bi ih natrpali u bijedno zagušljivo potpalublje i vezali lancima, te plovili prema Americi što su mogli brže (a to je bilo vrlo sporo) nadajući se da gubitak na putu ne će biti veći od 10% do 15%. Borbot opisuje uobičajeni prizor: "Kada dovedu robove iz unutrašnjosti u Ouidah, zatvore ih sve zajedno u daščaru sagrađenu za to pored plaže; kad ih Europljani trebaju preuzeti, robove izvedu na veliku poljanu gdje brodski ranarnik ispituje svaki dio svakog čovjeka, do najmlađega; muškarci i žene stoje potpuno goli. Oni za koje se ustanovi kako su zdravi i podobni odvajaju se na jednu stranu, a ostali na drugu. Ti odbijeni robovi zovu se makronima: obično im je više od 35 godina ili su im oštećena usta, oči ili zubi, ili su posijedjeli, ili imaju spolnu bolest, ili neki drugi nedostatak. Kada su ti odvojeni, svima koji su proglašeni podobnima na grudi se užarenim željezom utiskuje znak Francuske, Engleske ili Nizozemske tvrtke kako bi svaka država mogla razlikovati svoju imovinu i kako bi onemogućili trgovcima zamijeniti ih za druge, slabije. U toj se pojedinosti pazi da se žene, kao najnježnije, ne spale previše". Zapovjednik broda obično bi se opravdano bojao pobune pa bi obično naredio zatvorenike u potpalublju okovati lancima; ponekad su ih jednom dnevno izvodili na palubu udahnuti zraka i tjerali skakati kako bi obnovili cirkulaciju. To se smatralo toliko nužnim za zdravlje, rečeno je u Donjem domu1789. godine, da su zatvorenike "bičevali ako bi odbili". Smatrali su da je mudro odvoditi Afrikance u ropstvo jer ih se tako odvodi iz "beskrajne noći divljega barbarstva" u zagrljaj "nadmoćne uljudbe". Britanski državni tajnik za kolonije lord Dartmouth još je1775. mogao u Parlamentu reći da njegova vlada ne može dopustiti obustavu ni "bilo kakvo" slabljenje "trgovine koja toliko koristi naciji". Dio Afrikanaca, većinom iz Angole, uspio je pobjeći iz zarobljeništva u sjeveroistočnom Brazilu te su oko1605. osnovali svoju vlastitu slobodnu Republiku Palmares, koja se gotovo 100 godina uspješno branila od stalnih portugalskih i nizozemskih nasrtaja. Barbot piše 1860-ih: "Silni robovi koje kalabarski crnci prodaju svim europskim nacijama nisu njihovi ratni zarobljenici; većinu su ih kupili od susjeda iz unutrašnjosti". Također piše da su Ardra, Jakin i susjedne države duž obale "toliko marljive da su mogle isporučiti tisuću robova mjesečno". Britanci su1839. godine procijenili da se godišnje naZanzibaru prodavalo 40 000 do 45 000 robova. Sajjid Said učinio je još više pretvorivši otok u najvećega svjetskog proizvođača klinčića. Atlantskom trgovinom raseljeni su ili umrli deseci milijuna Afrikanaca.
Robovi su po cijele dane naporno radili na plantažama na jugu Sjedinjenih Država ili su radili u kućama kuhajući i čisteći. Stanovali su u kolibama i spavali na podnim prostirkama. Crnci nisu imali nikakva prava; bili su imovina vlasnika plantaža. Zbog takvog ugnjetavanja, izbilo je više od 250 robovskih pobuna. Slijede dva primjera oglasa za prodaju robova u SAD-u.
»CRNCI NA PRODAJUPošiljka vrlo lijepih čvrstih muškaraca i žena u dobrom stanju i sposobnih odmah stupiti u službu, upravo uvezenih s afričke obale privjetrine brodom "Dva brata". Uvjeti: pola u gotovu novcu ili proizvodima, ostatak prvoga dana idućeg siječnja, uz obveznicu ili jamčevinu na zahtjev. Prodaja će započinjati svakoga dana u 10 sati u dvorištu gospodina Bordeauxa, na broju 48, u zaljevu. 19. svibnja 1784., John Mitchell.«
»TRIDESET ISKUSNIH CRNACAProdaju se na kredit, na privatnoj prodaji. Među njima je i tesar, ni za jednog se ne zna da bi bio nepošten. Također, na prodaju za gotov novac, mladi crnac, kuhar, dobra vladanja, rođen u ovoj zemlji, nekoliko godina služio u inozemstvu pod francuskim kuharem, te njegova žena, srednje dobi, poslužiteljica (oboje vrlo pošteni), i njihovo dvoje djece. Slično: mlad muškarac, tesar. Pitati za uvjete kod tiskara.«
Krajem18. stoljeća počeli su se javljati engleski i američki pokreti za ukidanje ropstva.Čiča Tomina koliba (1851.) spisateljiceHarriet Beecher Stowe bio je antirobovski roman. Godine1833.Velika Britanija je prestala s trgovinom robovima, no, ropstvo se nastavilo u Sjedinjenim Državama, naročito naJugu, sve do okončanjaGrađanskog rata1865. godine.
Harriet Tubman
Rođena u robovskomMarylandu, SAD,Harriet Tubman (1820. – 1913.) pobjegla je1844. Nakon toga, a uz njenu pomoć, slobode se dočepalo 300-tinjak robova i to tajnim putem od Juga prema Sjeveru, poznatim kao "podzemna željeznica". Tijekom Građanskog rata Tubman je kao bolničarka i uhoda radila za Sjever.
Na međunarodnoj razini, danas je ropstvo zabranjeno Konvencijom o ukinuću prinudnog rada (br. 105) Međunarodne organizacije rada usvojenom u Ženevi 25. lipnja 1957. godine, čija je članica i Republika Hrvatska.[4] Konvenciju jeratificiralo 175 međunarodno priznatih država.[5]
U Republici Hrvatskoj, sudjelovanje u uspostavi ropstva nad nekom osobom ili u trgovanju robljem je kažnjivo s jednom do deset godina zatvora (čl. 105. i 106. Kaznenog zakona);[6] u praksi se slučajevi uspostave ropstva povremeno utvrde, te se provodi kazneni progon.[7]
Ropstvo je danas prisutno najviše uAfrici iAziji. Tijekom Građanskog rata u Libiji koji je započeo2014. godine subsaharski migranti koji su pokušali ući uEuropu hvatani su i prodavani na otvorenm tržnicama za robove. Žene su čestosilovane te korištene kao seksualne robinje, odnosno prodavane su u bordele. ULibiji je također zabilježeno dječje seksualno roblje, a ista djeca pogođena su silovanjima i zlostavljanjem.[8][9][10]
Procjenjuje se kako je uMauritaniji oko 20% stanovništva prisiljeno na rad kako bi vratili svoje osobne dugove ili dugove obitelji. U Mauritaniji je ropstvo kriminalizirano2007. godine, a od u razdoblju od2007. do2012. donesena je samo jedna pravomoćna presuda za kazneno djelo ropstva.[11][12]
Robovlasnišvo je danas kazneno djelo u svim državama svijeta, a procjenjuje se kako u cijelom svijetu postoji između 12 i 30 milijuna robova.[13] Prema procjenama organizacijeHuman Rights Watch2003. godine je uIndiji bilo 15 milijuna djece u dužničkom ropstvu.[14][15] Druga zemlja s najviše robova jeKina (2,9 milijuna), zatim slijedePakistan (2,1 milijuna),Nigerija,Etiopija,Rusija,Tajland i ostali.[16]
U Hrvatskoj se, prema procjenama, oko 17.000 ljudi nalazi u ropskom položaju,[17] uglavnom u kontekstu prostitucije.[18]
Procjenjuje se da oko 3 milijuna robova biva prebačeno preko nacionalnih granica, jedan od glavnih odredišta trgovine robljem je Europska unija, radi korištenja uprostituciji.[19]
Procjenjuje se kako je ukupna vrijednost robovlasničke ekonomije u svijetu oko 35 milijardi dolara godišnje.[20]
Sveto Pismo nije nalagalo ukidanje ropstva kao pojave robovlasničkoga društva, no na više mjesta upućuje na neprihvatljivost robovlasništva vjerniku, traži strogo kažnjavanje za porobljavanje suplemenika, zatim nalaže poštovanje robova kao ljudskih bića.[21]
SAD donosi zakon kojim se prekomorska trgovina robljem tj. prijevoz roblja brodovima proglašavapiratstvom, te se u skladu s time jednako i kažnjava, tj.vješanjem.
Europska konvencija o zaštiti temeljnih ljudskih prava: "Nitko se ne smije držati u ropstvu ili ropstvu sličnom odnosu. Nitko se ne smije siliti na prisilan ili obvezatan rad."[21]
↑Howard Dodson. 3. veljače 2003. [How Slavery Helped Build a World Economy How Slavery Helped Build a World Economy] Provjerite vrijednost parametra|url= (pomoć) (engleski). National Geografic. Pristupljeno 13. ožujka 2018.Nepoznati parametar|ulr= zanemaren (pomoć)
↑Talargić, Despot, Dukić, "Koraci kroz vrijeme 3 : udžbenik povijesti u trećem razredu gimnazije", 2.izd., Školska knjiga, Zagreb, 2015.,ISBN978-953-0-22043-0, str. 90.
