Katolička Crkva (lat.Ecclesia Catholica), koja se ponekad naziva iRimokatolička Crkva (lat.Ecclesia Catholica Romana), najveća jekršćanska Crkva i najbrojnija vjerska zajednica, s oko 1,406 milijardikrštenih katolika u svijetu 2023.[1] Osnovna značajka Katoličke Crkve jest priznavanje rimskoga biskupa (pape) kao vrhovna autoriteta u vođenju Crkve, koja sebe smatra jedinom „svetom katoličkom i apostolskom Crkvom koju je Krist utemeljio”.[2] Kao takva, Katolička Crkva se ne smatra denominacijom, već izvornom Kristovom Crkvom.
Katolička Crkva sastoji se od 24 autonomne (sui iuris) crkve. Najveća od njih je ona u kojoj je i sam papa,Latinska Crkva ili Crkva zapadnoga obreda. Preostale 23 suistočne katoličke Crkve tj. Crkve s istoka koje su nakonvelikoga raskola priznale papu i održavaju istočne obrede. Razlika je u obredu,liturgijskom jeziku, crkvenoj disciplini i običajima, dok je ostalo zajedničko, poput vjere,sakramenata i prihvaćanja zajedništva spapom.
Premanauku Katoličke Crkve,Crkva je zajednica koju je osnovaoIsus kao božansku tvorevinu koju vodiDuh Sveti. Ta Crkva u ovom svijetu u punini postoji samo u organizaciji zvanoj Katolička Crkva, tj. u organizaciji okupljenoj okoPetrovog nasljednikapape jer je Isus upravo na njemu izgradio Crkvu (usp.Mt 16:18-19) i njemu je kao jedinom pastiru povjerio brigu nad cijelim svojim stadom (usp.Iv 21:15-17). Ipak, Katolička Crkva priznaje većinu dobara Kristove Crkve i drugim Crkvama, posebnopravoslavnima, te je svjesna da se u njoj samoj zbog ljudske nesavršenosti ta dobra često ne očituju kako bi trebalo.
Jedno od dobara koje Crkva ima je sigurnost božanskog vodstva, tj. sigurnost da će ona vjerno i nepogrešivo baštiniti što je primila od Isusa. Ta baština naziva se tradicija i svako argumentiranje nauka poziva se na nju. Papa i tu ima ključnu ulogu jer je sigurnost moguća upravo radi njega koji je jedini garant te sigurnosti (usp.Lk 22:31-32). Ipak, tradiciju prenosi cjelokupna Crkva.
Jedan od najvažnijih dijelova tradicije, ako ne i najvažniji, jeSveto pismo. Sveto pismo nije izvan tradicije nego je dio nje, jer ga je u ranim vremenima kršćanstva upravo ona napisala i definirala. Sveto Pismo je Božja riječ koju su napisali ljudi vođeni Duhom Svetim. Sastoji se odStarog iNovog zavjeta. Stari zavjet jeŽidovskaBiblija, a Novi zavjet je skup spisa o Isusu iapostolima.
Današnji nauk Katoličke Crkve definiran je na 21Ekumenskom saboru. To su zasjedanja svihbiskupa uz odobrenje i potvrdu pape. Zbog gore navedenog, zaključci Sabora su nezabludivi. Zaključci se mogu preispitivati, ali, po nauku, svatko tko istinski prouči materiju doći će do istoga zaključka.
Najvažnije istine tako definiranog nauka sažete su još na prvim saborima,Nicejskom iCarigradskom, uNicejsko-carigradskom vjerovanju. Još i prije sabora postojalo jeApostolsko vjerovanje koje po tradiciji seže iz vremena apostola, i nešto sažetije iznosi praktički isti nauk. Vjerovanja su strukturno podijeljena na tri dijela, svako o jednoj božanskoj osobi.
Bog Sin vječna je Božja Riječ po kojoj je sve stvoreno. Radi spasenja ljudi, palih u grijeh, ta Riječ je postala čovjekom Isusom koji jeKrist (Pomazanik Božji, obećan Židovima u Starom zavjetu). On je stoga pravi Bog i pravi Čovjek. Isus seutjelovio po Duhu Svetomu odDjevice Marije, dakle bez biološkoga oca (ali ne i bez zemaljskoga oca (poočima), koji mu jesv. Josip). Umro je radi našega grijeha, tako očitujući beskrajnu Božju ljubav prema čovjeku. Treći dan po smrti jeuskrsnuo i tako pobijedio smrt kao posljedicu grijeha. Po njegovoj smrti i uskrsnuću svi ćemo uskrsnuti i to tijelom i duhom. Unatoč dojmu da katolička vjera naučava dualizam duha i tijela, to nije tako, temeljni nauk poznaje jedinstvo duha i tijela. Tjelesnost je ljudima nužna za cjelokupno postojanje i za odnose u ljubavi s drugima, iz čega proizlaze i katolički sakramenti i liturgija.
Nakon uskrsnuća Krist je uzašao na nebo. Očekuje se njegov drugi dolazak u slavi kada će suditi svima i preobraziti svijet. Ovo posljednje tumači se na različite načine, od doslovnog dolaska na oblaku popraćenog raznim grozotama, do alegorija. Katolički nauk iz toga izvlači teološku istinu da je konačno pročišćenje svakoga i svega moguće samo kroz osobu Isusa Krista koji je jedina Istina i da se to neminovno mora dogoditi, što povlači propast onih koji nisu u istini i vječno blaženstvo onih koji jesu. Bitan je nauk da spasenje dolazi samo po Isusu Kristu i ni po kome drugome (usp.Dj 4:12), pa i oni koji ga nisu upoznali, ako se spase, spašeni su po njemu.
Duh Sveti treća je božanska osoba koja uzdržavasvijet (cijelisvemir) i nadahnjuje svakoga čovjeka. Sva dobra koja ljudi posjeduju i sve što rade neodvojio je od djelovanja Duha Svetoga. U dijelu vjerovanja o Duhu je i vjerovanje u Crkvu, jer je ona plod njegova trajna vodstva.
Nauk je podrobnije definiran na kasnijimEkumenskim saborima. Ne može se uvoditi novi nauk nego samo definirati ono što u tradiciji već u biti postoji te se na jasniji ili suvremeniji način to iznijeti. Jedina Objava, iz koje se crpi sav nauk, je objava Isusa Krista koju kroz Crkvenu tradiciju vodi Duh Sveti.
Važan je i nauk osakramentima. To su vidljivi znaci nevidljiva Božjega djelovanja. Po nauku, ako je izvršen propisani vidljivi oblik, sakrameti zaista djeluju tj. zaista se događa nevidljivo Božje djelovanje. Nauk da Crkva može označavati stvarno Božje djelovanje u svijetu postoji oduvijek te svi sakramenti svoje utemeljenje imaju uIsusovu djelovanju. Ipak, konkretan opis sakramenata, nužnosti za valjanost i njihova teologija mijenjali su se tijekom stoljeća.
Na čelu Latinske Crkve i cijele Katoličke Crkve je rimski biskup,papa. On ima nad Crkvom apsolutnu vlast. Pri upravljanju Crkvom pomažu mu urediRimske kurije (dikasteriji). Istu vlast imaju i svi biskupi sazvani naekumenskom saboru.
Osnovna upravna podjela je nabiskupije (dijeceze), kod istočnih crkava zvane ieparhije.Biskup u svojoj biskupiji ima uglavnom svu vlast, ograničenu jedino crkvenim pravom i papinom vlašću. Postoji niz ustrojbenih jedinica koje se ne zovu biskupije, ali su u pravu uglavnom izjednačene s njima. Sve one se jednim imenom zovu partikularne crkve. Partikularne crkve udružuju se ucrkvene pokrajine. Daljnja podjela je nažupe, koje su udružene udekanate.
Pripadnikom Crkve postaje se sakramentomkrštenja. Službenin izlazak iz Crkve moguć je bilo dobrovoljno bilo kaznomizopćenja, no biljeg krsta duhovno ostaje i ne može se izbrisati.
Osnovna podjela vjernika je na dva staleža,klerike ilaike. Klerici su osobe koje su primile sakramentsvetoga reda te se dijele nađakone,svećenike ibiskupe. Klerici mogu biti isključivo muškarci, a svećenici i biskupi u Latinskoj ckrvi moraju živjeti ucelibatu. Uglavnom se klericima daju razne službe u Crkvi, ali neke mogu dobiti i laici.
Pored toga, vjernici iz oba staleža mogu se priključiti mnogim ustanovama i društvima (npr.redovničkim ustanovama). Redovnici, koji općenito mogu biti i klerici i laici, često se smatraju trećim staležom u Crkvi.
Pored osnovne strukture, Katolička Crkva osniva razna druga udruženja i institucije, uglavnomobrazovnoga ikaritativnog karaktera. Tako po svijetu postoji niz katoličkihvrtića,škola,sveučilišta, instituta,caritasa,bolnica, raznih domova itd. Katolička Crkva ili neke njezine organizacijske jedinice, uglavnombiskupije, osnivači su tih institucija i njima upravljaju.
Katolici se klanjaju Bogu i štuju svece prema crkvenim propisima, ali i na privatan način koji je u skladu s katoličkim naukom.
Komunikacija čovjeka s Bogom naziva semolitva. Ona se izražava na različite načine, javno i privatno. Molitva je širok pojam, obuhvaća javna bogoslužja, osobnu molitvu, razmatranje vjerskih tema, razgovor s Bogom, ali u konačnici i cijeli čovjekov život treba biti odnos s Bogom, dakle molitva.
Posebno mjesto u crkvenom bogoslužju imaliturgija. To je uglavnom javno slavljenje Boga cijele Crkve po točno određenim propisima. Obuhvaćasakramente i uobičajeno slavlje uz sakramente (dakle isvetu misu) i još neka važna bogoslužja (npr. sprovodni i obrediVelikoga petka). Liturgija je nužan dio crkvenoga djelovanja.
Katolička Crkva ima svoje upravne jedinice po cijelom svijetu. U tradicijski katoličkim zemljama i u zemljama stabilne vjerske slobode, što obuhvaća većinu svijeta, to subiskupije. U misijskim zemljama prije uspostave biskupija organiziraju se apostolski vikarijati i prefekture. Posebna situacija je uKini gdje su u prošlosti ustanovljene biskupije, ali zbog zabrana kineskih vlasti ne funkcioniraju.
Mihaljević, Nikica (prir.):Naša obitelj: molitvenik I, Donji Andrijevci: Župa sv. Andrije, 8. izdanje (2011.),ISBN978-953-7436-04-9, str. 7-14.
„Kratka kršćanska pouka”, u: Francuz, Đuka i Francuz, Ina (prir.):Moj prvi molitvenik: Četvrto popravljeno izdanje, Naklada sv. Antuna: Zagreb,ISBN978-953-7499-01-3, str. 106-114.
