Pustinjski oci bili supustinjaci,asketi,redovnici iredovnice (pustinjske majke) koji su živjeli uglavnom uSketskoj pustinji uEgiptu počevši od3. stoljeća. Najpoznatiji od njih bio jesv. Antun Veliki, koji se preselio u pustinju 270. – 271. postavši ocem i osnivačem pustinjskog monasticizma. Do Antonijeve smrti 356. tisuće su redovnika i redovnica pošle u pustinju slijediti njegov primjer pa je njegov biografAtanazije Aleksandrijski napisao kako je "pustinja postala grad".[1]
Pustinjski oci imali su snažan utjecaj na razvojranog kršćanstva. Pustinjske monastičke zajednice razvile su se od neformalnih okupljanja pustinjaka-redovnika te su kasnije poslužili kao uzorkršćanskom monasticizmu. Istočna redovnička tradicija naSvetoj gori i zapadnapravila sv. Benedikta bila su pod snažnim utjecajem tradicija nastalih u tim pustinjskim zajednicama. Svi redovnički preporodi srednjega vijeka također su gledali na te pustinjske zajednice kao nadahnuće i uzor. Veliki dioistočnokršćanske duhovnosti, uključujućihezihastički pokret, imao je svoje korijene kod pustinjskih otaca. Suvremeni povjesničari smatraju da su čak i protestantski religijski preporodi poputnjemačkih evangelika, pensilvanijskihpijetista imetodističkog preporoda u Engleskoj djelomično inspirirani pustinjskim ocima.[2]