Institucijapučkog pravobranitelja, u svijetu poznatija kaoombudsman (riječšvedskog podrijetla;francuskimédiateur;njemačkiBürgerbeauftragter;španjolskidefensor del pueblo), nalazi svoje korijene u skandinavskoj institucijijustitiae ombudsman,parlamentarnog povjerenika za zaštitu prava građana preddržavnom upravom i tijelima koja imaju javne ovlasti.
Institucijaombudsmana prvi put je ustavno uspostavljenšvedskim Ustavom iz1809. godine. NakonDrugog svjetskog rata, a posebice 60-tih godina20. stoljeća ta se institucija proširila se najprije u europskim držvama, a zatim i širom svijeta. Prihvatile su gaFrancuska,Austrija,Njemačka,Velika Britanija,Španjolska,Bosna i Hercegovina, i druge.Europska unija također je uvela instituciju pučkog pravobranitelja. Uspostavom slobode idemokracije 1990. godine europski primjer sljedila je iHrvatska.
Načela postupanja pučkog pravobranitelja:
- neovisnost i samostalnost u djelovanju,
- poštovanje ustavnosti i zakonitosti,
- pravednost i moralnost,
- neformalnost postupanja,
- mogućnost preventivnog djelovanja.
Europski parlament imenuje Europskog ombudsmana, koji može zaprimiti žalbu od svakog državljanaEuropske unije u vezi s nepravilnim djelovanjem bilo koje ustanove ili tijela Unije - osim Suda i Prvostupanjskog suda kada izvršavaju pravosudne zadaće. Imenovanje se obavalja nakon svakih izbora za Parlament. Ako ombudsman utvrdi da je došlo do nepravilnog djelovanja, on o tome izvještava odnosnu ustanovu, koja je dužna dostaviti mu svoje očitovanje unutar roka od tri mjeseca. Potom ombudsman podnosi izvještaj Parlamentu i odnosnoj ustanovi. Osoba koja je podnijela pritužbu mora biti izvještena o ishodu. Međutim, i ako utvrdi da je pritužba opravdana, Parlament nema pravo odlučivati o mjerama kojima bi se otklonio povod za pritužbu.
