Od postojanja ratovanja ratnici i oni koji su upravljali s ratnim operacijama uvelike su priznavali važnost utjerivanja psihološkog straha i terora nad svojim protivnicima i davanje psihološke predosti svojoj strani i svojim saveznicima.
Jedan od velikih podbornika psihološkog ratovanja bio jeAleksadar Veliki, koji je uspio osvojiti veliki dio Europe i Srednjeg Istoka s malobrojnijom vojskom tako što bi izazivao strah u neprijateljskim redovima, rabeći širenje raznoraznih glasina o okrutnosti i silnosti vlastiti snaga da bi tako sijao strah u protivničkim redovima. Aleksandar Veliki se također koristio sa stvaranjem iluzija i vizualnih obmana: primjerice za vojsku je izrađivao oklop i opremu za vojnike nekoliko mjera veći nego što bi trebalo, i nekada bi te velike oklope i štitove ostavili nakon što bi napustili svoje kampove da ih pronađu neprijatelji. Ovom varkom, Aleksandar Veliki je stvarao iluziju da je njegova vojska sastavljena od divova, i tako utjecala na moral protivničkih snaga.[1]
Za razliku od oružanog sukoba, psihološki rat može se voditi i umiru primjericehladni rat izmeđuSSSR-a iSAD-a, prikriveno, bilo kao stalno potkopavanje nekogdruštvenog sustava, bilo kao slabljenje obrane tog društva u pripremi za oružani napad na to društvo.
I SAD i SSSR, kao glavni protagonisti Hladnog rata, neprestano su vodili aktivnosti psihološkog ratovanja, koja su obuhvaćala praktično čitavo stanovništvo svijeta.[2] SSSR je npr. relativno uspješno prikazao protivnu stranu kao onu koja provodi neokolonijalizam i ograničava suverentitet raznih zemalja; pri čemu je ostavljan javni dojam da sovjetske neokolonijalističke prakse, izazivanja građanskih ratova u drugim zemljama i druga ozbiljna miješanja u poslove stranih zemalja predstavljaju - borbu za slobodu drugih zemalja i naroda.[3]
Nakon što je moćnaUnited Fruit Company – tada vodeći svjetski proizvodžač tropskog voća koji je imao velike zemljišne posjede i interese koji su bili ugroženi reformama gvatemalanske vlade – godinama u javnosti SAD i drugih zemalja provodila propagandnu kampanju protiv vlasti Gvatemale koju je osmišljavao famozniotac odnosa s javnošćuEdward Bernays, 1954. godine je vrh politike SAD-a bio spreman donijeti drastične odluke temeljene na uvjerenju da bi Guatemalanska radnička partija mogla prevestiGuatemalu u blok zemalja okupljen oko SSSR-a.[4] 1954. godine je američka Središnja izvještajna agencija (engl. Central Intelligence Agency, CIA) dobila nalog američkog predsjednika Dwighta Eisenhowera da provede operaciju "PBSuccess"- gdje je provođena opsežna operacija psihološkog rata u kojem je prikazano da grupa od 480 vojnika okupljenih oko pukovnikaCarlosa Castilla Armasa (u egzilu iz Guatemale nakon neuspješnog pušča 1949.) navodno bez problema "mora" preuzeti vlast u zemlji, nakon što je u zemlju ušla u svibnju 1954. god. U svrhu ostvarivanja psihološkog utjecaja na narod Guatemale i osobito na pripadnike oružanih snaga te zemlje, napisane su stotine članaka za medije u čitavoj Latinskoj Americi. Potencijalnim protivnicima puča su u organizaciji CIA-e slana prijeteća pisma, paketi s bombama koje nisu bile funkcionalne, s minijaturnim mrtvačkim sandučićima ili omčama za vješanje - kako bi ih se ustrašilo. Organizirano je i emitiranje radio programa od dva sata dnevno, u kojemu su se preuveličavali vojni uspjesi pobunjenika (koji su zapravo bili suočeni s vrlo teškim problemima u svojim pokušajima). U kombinaciji psihološkog rata, američkepomorske blokade i američkih diplomatskih pritisaka, guatemalanska vojska je krajem lipnja 1954. god. sama svrgnula vlast svoje zemlje i uspostavila vladu koja je raspisala izbore u rujnu 1954. god. na kojima je pobunjenički pukovnik Carloso Castillo Armas bio jedini kandidat - i na njima pobijedio sa 99% glasova.[5]
