Prapovijest je najduže razdoblje u prošlosti čovječanstva. Prapovijesno doba je najstarije razdoblje ljudske povijesti. Početak prapovijesti definiran je prvim nalaskom oruđa hominida (negdje oko 2 500 000 godina pr. Kr.), a kraj s početkom ljudske pismenosti (tj. najstarijim nalazima ljudske pismenosti) - oko 3500. godine pr. Kr. (u Mezopotamiji i Egiptu, u Grčkoj potkraj 8. st. pr. Kr.). Osnovna periodizacija:kameno doba (paleolitik,mezolitik,neolitik),bakreno doba,brončano doba,željezno doba (halštatsko doba,latensko doba).[1]
Njezina se periodizacija temelji na vrsti materijala od kojega je čovjek tada izrađivao oruđe, oružje, nakit i dr. (kamen, bronca, željezo), a na temelju proučavanja tih predmeta materijalne kulture arheologija oblikuje opću sliku kronološkoga slijeda razvojnih faza (relativna i apsolutna kronologija). Prapovijest se dijeli na dva velika razdoblja –kameno doba imetalno doba. Kameno doba dijeli se nastarije,srednje imlađe kameno doba, a metalno doba nabakreno,brončano iželjezno doba. Budući da je za prijelaz iz jednog doba u drugo potrebno da novi materijal uđe u široku uporabu, jasna granica između jednog doba u drugo nikada nije sasvim točno određena. Tako npr. kultura koja je tek otkrila pogodnosti uporabe bakra ulazi u bakreno doba tek kada bakrene rukotvorine u njoj postanu široko rabljene. Zbog toga je određenje vremenskog perioda između ovih perioda okvirna procjena:[2]
Prapovijest iliprethistorija je razdoblje koje prethodi povijesti čovječanstva, a traje od prve pojave čovjeka do doba iz kojega su se u pojedinih etničkih skupina, plemena i naroda sačuvali prvi pisani, historiografski uporabljivi dokumenti. Budući da se prvi pisani izvori u različitih naroda javljaju u različito doba, granica između prapovijesti i povijesti nije svugdje ista (u Mezopotamiji i Egiptu u IV. tisućljeću pr. Kr., u Grčkoj i Italiji potkraj VIII. st. pr. Kr., na istočnoj jadranskoj obali u IV. st. pr. Kr. s grčkom kolonizacijom, a u ostalim našim krajevima s početkom rimske vladavine). Osnovna periodizacija prapovijesti na starije, srednje i mlađekameno doba,bakreno doba,brončano doba te starije i mlađeželjezno doba temelji se na činjenici da je čovjek u različita doba izrađivao oružja i oruđa od različita materijala (kamen, bakar, bronca, željezo). Proučavanjem razvoja oblika oruđa i oružja, keramike, nakita i drugih izrađevina materijalne kulture (kao izvora za prapovijest), primjenom komparativne metode i sve brojnijih prirodoznanstvenih metodâ datiranja, uspjelo se stvoriti opću sliku kronološkoga slijeda prapovijesnih razvojnih faza (relativna kronologija) i odrediti njihove približno točne apsolutne datume (apsolutna kronologija). S obzirom na nedostatak pisanih izvora prapovijest je uglavnom predmet proučavanja arheologije, paleontologije i paleoantropologije.[3]
U prapovijesno doba razvija se ikultura. Stručnjaci za kulturu prapovijesti suarheolozi. Prva se razvijaju vjerovanja.Kult lubanje je štovanje ljudske glave. Arheolozi su pronašli na jednom mjestu uredno pokopane ljudske glave bez ostatka tijela.Totemizam je obožavanježivotinja. Ljudi su u to doba vjerovali da su njihove svete životinje praotac i pramajka njihovehorde. Dolazi do pojave osobnih imena. Svaka zajednica dobiva ime po svomtotemu i svaki član zajednice zove se kao i njihov totem. Tijekom vremena se javljaju obredimagije totemu, a jednom godišnje pračovjek ubija svog totema i njime prehranjuje zajednicu i članovi zajednice tako se duhovno spajaju sa svojim totemom. Totemi su dotad bili samo životinje, no to kasnije postaju i biljke i neki predmeti. Nakon totemizma javlja seanimizam ili vjerovanje u duhove. Pračovjek je pridonosio žrtvu dobrim duhovima. No na kraju čovjek shvaća da je on najrazvijenije biće, pa svi duhovi dobivaju ljudski oblik i izgled. Razvija sepoliteizam, a imonoteizam. Od umjetnosti najrazvijenije sulikovna umjetnost ikiparstvo. Najpoznatija spilja s likovnim crtežima je spiljaAltamira uŠpanjolskoj. Izrađuju se i kipovi totema. Na nakit i alat se rezbare totemi. Zareligijske obrede i za istjerivanje zlih duhova koristi se šminkanje. Počinje itetoviranje, ponajprije tetovaže totema.Glazba se slabije razvijala, a prvi instrument bio jebubanj.Književnost se razvijausmenom predajom.Graditeljstvo je kasnije postalo vrlo razvijeno. Gradila su se prva naselja, kuće isvetišta. Sve građevine građene su od ogromnih kamenih blokova – to se nazivamegalitsko graditeljstvo i razvijeno je uEuropi iAfrici. Najpoznatije takvo svetište jeStonehenge uEngleskoj.
Oldovanski sjekači stari oko 1.7 milijuna godina iz nalazišta Hadar uEtiopiji.
Prapovijesna tehnologija je vezana uz prapovijest koje je najdulje razdoblje u prošlosti čovječanstva. Početak prapovijesti određuje se prvim nalaskom oruđahominida (negdje oko 2.500.000 godina pr. Kr.), a kraj predstavlja kada se u pojedinih etničkih skupina i naroda javljaju prvi historiografski upotrebljivi pisani izvori. Donja granica različita je u različitim kulturama: u Mezopotamiji i Egiptu u 3. tisućljeću, a u Grčkoj potkraj 8. st. pr. Kr. Korijentehnologije je ubiološkoj evoluciji, koja je čovjeku dala dva ključna alata: slobodne ruke sposobne za hvatanje igovor. Osim toga,alate koriste i nekeživotinje, a kulturalno prenošenje tog umijeća s naraštaja na naraštaj se povremeno javlja međumajmunima, napose čovjekolikim. Premda je uporaba alata primijećena kod više vrsta životinja, najčešće se radi oinstinktivnom ponašanju. Nočimpanze u divljini ponekad lovetermite pomoću grančice koju pripremaju u tu svrhu ili razbijaju ljuske plodovakamenom. To ponašanje nije instinktivno, već ga majke prenose na mladunce podukom. Stoga se ono mora smatrati kulturnom pojavom, koja uz to ima i regionalno obilježje, jer je zamijećena samo kod nekih populacija. Čimpanze također posjeduju znanje oljekovitim biljkama koje se prenosi podukom.
No važno je razlučiti uporabu alata od izradbe alata: neki se predmeti mogu koristiti kao alatke i prije nego što se alat počne namjenski izrađivati. Po svemu što se zna ljudi su jedina živa bića koja oblikuju alat za izradbu drugih alata. Nikad nije primijećena čimpanza koja namjerno lomi kamen, niti ih se uspjelo naučiti da to čine na način na koji su rani ljudi izrađivali kameni alat.
Područje današnjeHrvatske bilo je oduvijek vrlo bogato životinjskim i biljnim svijetom pa slijedom toga pogodno za život ljudi. Na sjeveru su plodne riječne doline, koje čine rijekeDrava,Sava,Dunav,Kupa,Una, a na jugu brojna krška polja i razvedena morska obala puna otoka i zaljeva povoljnih za prirodne luke i plovidbu. Područje koje je danas poznato kaoHrvatska je prvi put naseljenosredinom paleolitika, a kasnije i uneolitiku. Povijest bilježi i kolonizacijuIlira,Kelta teGrka u prvom tisućljeću prije Krista. Ilirska su plemena osnovala nekoliko država koje su jednu za drugom osvojiliRimljani u drugom i prvom stoljeću prije Krista. Zbog toga tragovi ljudskog prisustva sežu unajstarija razdoblja, u paleolitik ilistarije kameno doba. U europskim razmjerima poznato je nalazišteneandertalskog čovjeka (paleantropa) u špilji Hušnjakova brijega kraj Krapine (Homo krapiniensis). Brojni su ostatci i razdoblja neolita u porječju Save, Drave i Dunava poznata pod imenimastarčevačke,vinčanske isopotske kulture, a uz more hvarske kulture. U razdoblju eneolitika poznata jevučedolska kultura uz Dunav s ostatcima lijepe keramike (Vučedolska golubica) najstariji nalaz te vrste u Europi, a u razdoblju bronce je najizrazitija tzv.vinkovačka kultura.Željezno doba je iza sebe ostavilo brojne nalaze ilirskih plemena;Liburna,Japoda iDelmata od Istre do Dalmacije i Hercegovine. U 4. stoljeću prije Krista su svoje tragove ostaviliKelti, čiji nalazi spadaju ulatensku kulturu (La Tène). Istodobno s Keltima na jadranskim otocima i ušćima rijeka su nalazi koji svjedoče o grčkim kolonijama naVisu (Issa),Hvaru (Pharos), uTrogiru (Tragurion) i drugdje.[4]
