Postmarksizam (ponekad:altermarskizam[1]) je naziv za pristupe ljevičarskih intelektualaca koji su koristeći teorijske modele razvijene u okvirimapostmodernizma[2] nastojali stvoriti novi ljevičarski diskurs. Postmarksisti čitaju djela Marxa i drugumarksističku literaturu nadekonstruktivistički način, nastojeći u tom rušenju pronaći drugačije narative i drugačije ishode temeljnih ljevičarskih nastojanja.
Prema Stuartu Simu, postmarskizam predstavlja "danas već dobro etabiliranu teoretsku poziciju gdje se, kao primjerice u djelima značajnih teoretičara poput Ernesta Laclaua i Chantal Mouffe, nastoji sačuvati aspekte marksističke misli od propasti marksizma kao globalne kulturalne i političke snage u kasnom 20. stoljeću, i preusmjeriti ih kako bi zadobili novo značenje u rapidnom mijenjajućoj kulturalnoj klimi."[3]
Termin "post-Marxism" su prvi upotrijebili Ernesto Laclau i Chantal Mouffe (University of Essex) u djelu "Hegemony and Socialist Strategy" iz 1985. godine.Postmarksistička misao je imala velikog utjecaja na formiranje suvremene tzv.nove ljevice nakon 1968. godine, kroz - prema nazivu kojega je bio predložio njemački marksist i jedan od osnivača"Zelenih"Rudi Dutsckhe -"dugi marš kroz institucije", u kojem su ljevičari uspjeli uspostaviti projekte novih lijevih politika unutar postojećih velikih političkih stranaka, te pokrenuli razne organizacije koje se bavesocijalnom pravdom,feminizmom i interesima raznih vrsta društvenih manjina.
U razvoju posmarksističke misli znatan utjecaj je imala misao talijanskog marksističkog novinaraAntonija Gramscija, koji se 1920.-ih godina zalagao zakulturnu revoluciju u kojoj će ljevičarski intelektualci javnosti nametnuti ljevičarsku misao kao jedinu istinitu i moralno dopustivu, čime će se naposljetku omogućiti stvaranje socijalističkog društva.[4]Komunistička partija Italije je 1948. – 1951. objavila 6 svezaka novinski članaka i zatvorskih zapisa A. Gramscija, a potom je osnovala iIstituto Gramsci radi popularizacije njegove misli i prevođenja njegovog djela na druge jezike.
Za razliku od "ortodoksnog" marksizma, postmarksisti ne sagledavaju gospodarstvo kao temelj svekolikog društvenog života, nego tek kao jedno u nizu područja u kojem se ostvaruju interesi sukobljenih - potlačenih i tlačiteljskih - društvenih grupa. Također, za razliku od ranijih ljevičara, postmarksisti uopće ne pokazuju osobitu sklonost da dokazuju svoju privrženost misli "klasika marksizma", niti da se koriste baš onom terminologijom i baš onim intelektualnim konceptima kakvima su se koristile generacije ljevičara od kraja 19. pa do pred kraj 20. stoljeća.
Među brojnim ljevičarskim intelektualcima koje u javnosti ubrajaju u postmarksiste, može se spomenuti slovenskog filozofaSlavoja Žižeka i američku filozofkinjuJudith Butler.
RadoviKarla Marxa iFriedricha Engelsa | ||
|---|---|---|
| Marx | Kritika Hegelove filozofije prava (1843) •O židovskom pitanju (1843) •Bilješke o Jamesu Millu (1844) •Ekonomski i filozofski rukopisi 1844. (1844) •Teze o Feuerebachu (1845) •Siromaštvo filozofije (1845) •Nadnički rad i kapital (1847) •Osamnaesti brimer Louisa Bonapartea (1852) •Nacrti (1857) •Prilog kritici političke ekonomije (1859) •Teorije o dodatnoj vrijednosti I.-III. (1862) •Vrijednost, cijena i profit (1865) •Kapital I.-III. (1867-1894) •Građanski rat u Francuskoj (1871) •Kritika gotskog programa (1875) •Bilješke o Wagneru (1883) |  |
| Marx i Engels | Njemačka ideologija (1845) •Sveta obitelj (1845) •Manifest komunističke partije (1848) •Pisanja o američkom građanskom ratu (1861) •Rani radovi (1953) | |
| Engels | Položaj radničke klase u Engleskoj (1844) •Njemački seljački rat (1850) •Revolucija i proturevolucija u Njemačkoj (1852) •Anti-Dühring (1878) •Socijalizam: Utopijski i znanstveni (1880) •Dijalektika prirode (1883) •Porijeklo obitelji, privatnog vlasništva i države (1884) •Ludwig Feuerbach i kraj njemačke klasične filozofije (1886) | |
