Pjesnik (grč.ποιητής,lat.poeta) je osoba koja piše ili skladapoeziju odnosnopjesme. Pod utjecajemlatinskog se ponekad koristi nazivpoeta ili (za pjesnikinju)poetesa, a pod utjecajemengleskog jezika se nešto rjeđe upotrebljava i nazivbard.
Pjesnici se općenito smatraju najstarijim književnicima, s obzirom na to da su najstarije kulture i civilizacije svoje ideje - vjerske, filozofske, pravne, moralne i političke - zapisivale u obliku pjesama, koje su se često usmenim putem prenosile s koljena na koljeno. Primjer za to predstavljaju svete knjige Indijaca-Vede i Upanišade kao i hebrejskoSveto pismo koje sadrži mnoge dijelove ustihovima. Prvi pjesnici su često bilisvećenici, a nešto kasnije, u antičkom periodu su se i najsloženije filozofske ideje, pa i naučni radovi izlagali u obliku pjesama.
Danas se pod pjesnikom često podrazumijeva iknjiževnik koji je nadaren da određene apstraktne ideje, odnosno ideale izloži na simboličan, ali svojoj okolini lako razumljiv i estetski vrijedan način.
Pojedine države su imale, a neke imaju i danas, instituciju službenog državnog pjesnika.
Pojam pjesnika tijekom povijesti doživio je niz promjena. Već su se uantičkoj Grčkoj razlikovale dvije koncepcije: pjesnik kao prorok (poeta vates) i pjesnik kao tvorac (poeta doctus). Prema prvoj, ideje, slike, riječi i stihovi nadolaze pjesniku s nekog izvanjskog, uzvišenoga mjesta. Kod grčkih pjesnika to je zaslugamuza, a kod kršćanskih riječ je o daru Božjem.[1]
U osvitromantizma takva je teorija bila zamijenjena naučavanjem omašti. To znači da je, mjesto o izvanjskom izvoru, sada riječ o unutarnjem vrelu nadahnuća pa pjesnik više nije sredstvo u tuđim rukama. Izvor je tako premješten u samo pjesnikovo ja. Pjesnik može vidjeti oblike i moduse života nedostupne običnomu pogledu, a to je viđenje rezultat stanja kao što su san, sanjarenje, ushit (prirodni ili pobuđeni). Staro je shvaćanje, prema kojemu su takva stanja rezultat djelovanja neke više sile, na taj način nestalo.[1]
Drugu su starogrčku koncepciju pjesnika kao tvorca obilježili zahtjevi za priznavanjem pjesničke djelatnosti kao umijeća. Prve sumetafore prikazivale pjesništvo kao fino tkanje. Grci su priznavali i isticali važnost pjesničkog umijeća (npr.Pindar). Tako se iHomerov zaziv muza uIlijadi iOdiseji odnosio ponajprije na sadržaj, a ne na formu, tj. na ono što će on reći, a ne kako će reći. Takvu definiciju pjesnika-obrtnika prihvatio je i starorimski pjesnikHoracije, a poslanica u kojoj je istaknuo važnost oblikovanja pjesništva postala je pod nazivomArs poetica ključnim poetičkim tekstomsrednjeg vijeka.[1]
Osim značenja pojma pjesnika, tijekom stoljeća mijenjao se i njegov društveni status. U plemenskom je društvu pjesnik pripadao vladajućoj sviti kao nositelj plemenske mudrosti pa je katkad bilo teško razlučiti njegov djelokrug od vračeva ili svećenikova. S nastankom prvih državnih cjelina položaj se pjesnika institucionalizirao. Tako je na mjesto barda stupio dvorski pjesnik. Postojao je običaj nagrađivanja pjesnikove kvalitete pa je tako npr.Francesco Petrarca bio ovjenčan lovorovim vijencem (poeta laureatus). Pjesnik je dugo bio vezan uz vladara, mecenu, i to sve do18. stoljeća, kada se polako oblikuje književno tržište.[1]
U19. stoljeću u jekuindustrijalizacije javio se lik otuđenoga pjesnika, prokletnika (poète maudit), koji je pretjerano osjetljiv za tadašnje ciljno usmjereno građansko društvo. Uspjeh i pobjedamasovnih medija i potrošačkoga društva u20. stoljeću još je više istaknuo otuđenost pjesnika. Suvremena je književna teorija priznala, prepoznala i istaknula mnogobrojne nevidljive i sofisticirane mehanizme marginalizacije pjesnika temeljene na različitim, ali međusobno povezanim osima diskriminacije.[1]
Istaknuti pjesnici poputVergilija uEneidi iJohna Miltona uIzgubljenom raju su u svojim djelima zazivali muze, ali i zbog svojih djela bili uzdignuti u muze.
Reginald Gibbons (urednik),The Poet's Work: 29 poets on the origins and practice of their art, University of Chicago Press, 1979.ISBN9780226290546, dostupno naGoogle knjigama(engl.)
.jpg)
.jpg)