Mramorna bista Perikla izmuzeja Pija Klementina,Vatikan; rimska kopija po grčkom izvorniku iz oko 430. pr. Kr.; ispod se nalazi natpis: „Periklo, sin Ksantipa, Atenjanin”.
Mramorna bista Perikla izmuzeja Pija Klementina,Vatikan; rimska kopija po grčkom izvorniku iz oko 430. pr. Kr.; ispod se nalazi natpis: „Periklo, sin Ksantipa, Atenjanin”.
Bitka kodSikiona i Bitka uAkarniji (454. pr. Kr.), Istjerivanje barbara izGalipolja (447. pr. Kr.), Opsada gradaDelfi (448. pr. Kr.), OpsadaBizanta (434. pr. Kr.)
Periklo (grčki: Περιϰλῆς,Periklēs) je biostarogrčki državnik, vrstan govornik i vojskovođa (oko495. pr. Kr. –429. pr. Kr.). Bio je pripadnikatenskog plemstva (aristokracije) i dobar vojskovođa, no ostao je poznat po zalaganju za atenski narod (demos). Bio je dobro obrazovan, izvrstan govornik, a podršku puka dobio je zbog promjena koje je proveo. Najsjajnije razdoblje atenske povijesti, od krajaperzijskih ratova do početkaPeloponeskoga rata, bilo je u znaku Periklove osobnosti („Periklovo doba”,461. –429. pr. Kr.). Tada jeatenska demokracija dosegla vrhunac, aAtena je postala najljepši i najbogatiji gradhelenskog svijeta.
Komadi polomljene keramike (ostrakon) kao glasački zavjeti za ostracizam. Osobe koje su nominirane za izgon su Periklo,Kimon iAristid, svaki sa svojimpatronimom ispod imena.
Izvori o Periklovom životu potječu uglavnom iz dva ne potpuno pouzdana izvora. Prvi je povjesničarTukidid koji mu se divio i nije ga kritizirao. No, Tukidid je oko 40 godina mlađi od Perikla i u potpunosti se usredotočio na Periklove intelektualne sposobnosti i vodstvo u ratu, izostavljajućibiografske detalje, za koje je smatrao da su irelevantni. Ove praznine djelomično popunjava rimski povjesničarPlutarh, koji ga je, nekih 500 godina kasnije, opisao kao čovjeka nepokolebljivih vrlina i veličine koji se uspješno nosio s promjenjivim masama.Periklo je bio pripadnikatenskogplemstva. Njegov otac,Ksantip, zapovijedao je u čuvenojbitci kod Mikale, a majka mu je bila unuka čuvenog reformatoraKlistena.
U mladosti na njega je snažan utjecaj imao njegov učitelj glazbe, Damon, koji ga je uputio napredsokratske filozofeZenona iz Eleje iAnaksagore iz Klazomene. Kasnije, već kao vođa Atene, Periklo je stalno održavao tijesne odnose s najnaprednijim i najtalentiranijim ljudima svog vremena, kao što susofistProtagora, povjesničarHerodot i veliki umjetnikFidija.
Njegov otac, Ksantip, je bio kažnjenostrakizmom 484. godine zbog sukoba s vlastima po pitanju odnosa sPerzijom. No, vratio se nakon općeamnestije 480. godine, te je čak i zapovijedao atenskim snagamakod Mikale 479. godine. Periklo je od njega naslijedio ne samo odanost demokraciji, nego i posjed udemi Holargu, sjeverno od grada Atene, što ga je učinilo relativno bogatim. Periklova majka Agarista, iz obiteljiAlkmeonida, priskrbila mu je političke veze, koje su ipak bile u opadanju.
Prvi poznat datum u Periklovom životu je 472. godina, kada je kaokoreg platio prikazivanjeEshilove perzijske trilogije,Perzijanci. Sljedeće godine njegovog života nisu poznate, sve do 463. godine, kada je optužioKimona, tada vodećeg atenskog vojskovođu i državnika, zbog neuspješne vojne pomoći spartanskom plemstvu protiv pobunjenihhelota (robova). Kimon je prognan iz Atene na deset godina.
Lawrence Alma-Tadema,Fidija prezentira Partenonski friz tPeriklu, Aspaziji, Alkibijadu i prijateljima, 1868.,Birminghamski muzej.Leo von Klenze,Rekonstrukcija Akropole i Areopaga u Ateni, 1846.
Vrlo rano postao je pristašaEfijalta u borbi za demokratizaciju atenskog ustavnog ustroja; u toj je borbi bila slomljenaoligarhijska vlastareopaga.[1] Periklo je na čelo atenskedemokracije došao nakon ubojstva Efijalta (461. pr. Kr.), te je uspio postići da častarhonta,sudske i upravne službe u Ateni (koje su se počele plaćati od 457. pr. Kr.) mogu obavljati i siromašniji građani.[2] Naime, Periklo je uveo dnevnice za obavljanje državnih poslova i sudjelovanje u radu narodne skupštine, siromašnijim građanima je omogućio pristup u upravu i sudstvo, tako što su se dužnosnici birali ždrijebom. Periklo je svu vlast predao narodnoj skupštini koju su činili svi slobodni Atenjani s građanskim statusom. Ona je odlučivala o svim državnim poslovima i formalno Atena je postala demokratska republika.
TijekomPrvog Peloponeskog rata, Periklo je 454. pr. Kr. napao gradSikon i pokrajinuAkarniju. Potom je neuspješno pokušao osvojiti Enijadu u Korintskom zaljevu, prije povratka u Atenu. God. 451. pr. Kr. Periklo je vratio Kimona iz progonstva koji je sa Spartom dogovorio petogodišnje primirje.
Kada su se polovicom 450-ih pr. Kr.Egipćani pobunili protivperzijske vlasti, Periklo je poslao Kimona na čelu vojske da bezuspješno opsjedne perzijsku utvrdu naNilu. Nakon tog neuspjeha, Kimon je ipak pobijedio Perzijance kod Salamisa naCipru 450. pr. Kr.
God. 449. pr. Kr. započeo jeDrugi sveti rat kada je Sparta odvojilaDelfe odFokide i proglasila ga neovisnim gradom. Sljedeće godine Periklo je poveo atensku vojsku protiv Delfa, kako bi povratio vlast Fokide nad svegrčkim svetištem.
NakonKimonove smrti 447. pr. Kr. ostrakizmom je iz Atene uklonio njegova nasljednika u vodstvu aristokratsko-konzervativne stranke i postao stvarno neograničenim gospodarom Atene. Periklo nije bio arhont, ali su ga uvijek ponovno birali za stratega, i to mu je bio formalni oslonac za vlast. Kao vojnik i političar, nadahnut idejom helenskoga jedinstva pod vodstvom Atene, Periklo je u prvom redu želio osigurati svojemu gradu političku slobodu i velika materijalna sredstva (prijenos blagajneDelskoga saveza u Atenu).[1]
Tukidid navodi kako su se početkom Drugog Peloponeskog rata 431. pr. Kr. Atenjani naljutili na Perikla što ne šalje vojsku na Peloponežane uAtici. Periklo je svojim govorom pokušavao ublažiti gnjev Atenjana koji su ga kaznili novčanom kaznom. Dvije godine i šest mjeseci od početka rata Periklo je umro odkuge koja je harala Atenom. Neposredno pred smrt je izjavio kako je ponosan što za vrijeme svog djelovanja nije zavio u crninu nijednog Atenjanina.[1]
