Pedofilija (odgrč.paidos, 'dijete' +-philia, 'ljubav')[1] spolna je nastranost, vrsta seksualne perverzije, sklonost premadjeci istog ili suprotnogspola, oblikspolnog zlostavljanja i nasilja, koje se očituje putem zadovoljavanja pohote i seksualnog nagona odraslih osoba na djeci.[2]
Medicina svrstava ovo oboljenje uparafilije, kategoriju srodnih duševnih poremećaja u grupi poremećaja spolne sklonosti.
Po dijagnostičkom priručniku, pedofilija se dijagnosticira temeljem kriterija:
a) u posljednjih šest mjeseci javljaju se ponavljajuća, snažna seksualna poticajna maštanja, seksualne potrebe i ponašanja koja uključuju seksualnu aktivnost spretpubertetskom djecom[3]
b) želje, seksualne potrebe i ponašanja uzrokuju klinički značajne smetnje ili manjkavosti u socijalnom, radnom te u drugim važnim područjima djelovanja
c) osoba ima najmanje 16 godina i starija je barem 5 godina od djeteta ili djece iz kriterijaa).[2]
Sklonosti se pojavljuje prema djeci istoga spola (homoseksualna pedofilija), različitoga spola (heteroseksualna pedofilija) ili oba spola (biseksualna pedofilija). Neke pedofile seksualno privlače samo djeca, a neke i djeca, i odrasle osobe, pri čemu se posmatra kojoj su skupini skloniji.[2]
a) pedofili (osobe čiji je seksualni interes ograničen samo na djecu)
b) zlostavljači djece (osobe koje spolno zanimaju i djeca i odrasle osobe)
c) počiniteljiincesta (žrtve su vlastita djeca ili djeca s kojima su u bliskom srodstvu).[2]
U svakodnevnom govoru uobičajeno je pedofilima zvati i zlostavljače djece koja su već ušla u pubertet, koji prema današnjim medicinskim klasifikacijama ne bi ulazili u takvu grupu.[4][5]
Prema istraživanju Vranić, Karlović i Gabelica iz 2002. godine bilo je u Hrvatskoj prije svoje četrnaeste godine izloženo nekoj vrsti (kontaktnog ili nekontaktnog) seksualnog nasilja 25 % djevojčica i 16 % dječaka. Živčić-Bećirević i Sesar nalaze 2008. godine učestalo seksualno zlostavljanje do navršene petnaeste godine života od 13 % za djevojke i 21 % za mladiće. U oba slučaja obuhvaćena su iskazanim brojevima i ona djeca koja su zlostavljana u dobi kada su već ušla u pubertet.[6]
Prve opise koji se mogu odnositi na pedofiliju nalazimo u staroj Grčkoj.Plutarh (1. – 2. stoljeće poslije Krista), pišući o Lakademoncima (Spartancima), bilježi da su erotski odnosi muškaraca prema dječacima bila „toliko na dobrom glasu među njima, da su najuglednije dame na taj način postupale s djevojčicama". Nadalje piše da „rivalitet nije postojao, i ako bi se nekolicini muškaraca svidio isti (dječak), to je prije bio početak jednog intimnog prijateljstva, te bi svi oni zajednički nastojali da predmet njihove sklonosti bude što potpunije zadovoljen”.[7]
Na područjuIrana iAfganistana postoji do danas drevni običaj da stariji muškarci uzimaju u kućanstvo dječake, odijevaju ih u žensku odjeću i koriste u seksualne svrhe. Takve se dječake nazivaBacheh-baazi, što znači „igranje s djecom”.[8]
Valja opaziti da se u gornjim slučajevima radi o dječacima u pubertetu i ranoj adolescenciji,[nedostaje izvor] pa se prema aktualnim definicijama koje koriste psihijatrijska i psihološka struka ne bi radilo o pedofiliji, nego o homoseksualnosti.
Tijekomseksualne revolucije 1960-ih godina postojale su inicijative za legalizaciju pedofilije. Tako je 27. siječnja 1978. godine skupina prominentnihfrancuskihintelektualaca potpisala peticiju protiv kažnjavanja osoba koje su upuštaju u nenasilne seksualne odnose s djecom.[9][10] Potom su potpisnici – među njimaJean-Paul Sartre,Simone de Beauvoir,Michel Foucalt iJacques Derrida – uputilipeticiju sličnog sadržaja i francuskomparlamentu.[11] Kada su inicijative ponovno došle u pozornost javnosti 2000-ih godina, Roland Castro, jedan od vodećih figura revolucije, izjavio je da je to razdoblje obilježeno naivnošću i protivljenjem starom moralnom sustavu bez razmišljanja. Isto je mišljenje izrazio i urednik francuskih novinaLibération, osudivši pritom tadašnjdiskurs o dječjoj seksualnosti. Jedan od potpisnika,Philippe Sollers, tvrdio je da su francuski znalci potpisivali manifeste »automatski« zbog količine njih koja je u to vrijeme bila izdavana.[9]
Danas su takve inicijative rijetkost, i imaju slabu potporu.
