Pečenezi se u srednjovjekovnimarapskim iperzijskim tekstovima spominju kaoBjnak,Bjanak iliBajanak, uklasičnim tibetanskim dokumentima kao kaoBe-ča-nag, a u djelima napisanim nagruzijskome kaoPačanak-i.[5]Ana Komnena i drugibizantski autori nazivali su ihPatzinakoi iliPatzinakitai.[5] Usrednjovjekovnim latinskim tekstovima Pečenezi su se nazivaliPizenaci,Bisseni iliBessi.[5]Istočnoslavenski narodi koriste izraze "Pečenegi" ili "Pečenezi" (množina od "Pečeneg"), dok ihPoljaci spominju kaoPieczyngowie iliPiecinigi.[5] Mađarski izraz za Pečenega jestbesenyő; rumunjski izraz jePecenegi.[5]
PremaMaxu Vasmeru i nekim drugim istraživačima, taj jeetnonim možda izveden izstaroturkijske riječi za "šogora" (baja,baja-naq ilibajinaq;kirgiški:baja,turkmenski:baja,turski:baja ibacanak), što bi impliciralo da se termin u početku odnosio na "klan ili pleme povezano tazbinom".[5][6]
U djeluDīwān Lughāt al-TurkMahmuda al-Kašgarija iz 11. stoljeća, Pečenezi su opisani kao "turkijski narod koji živi oko zemljeRum", gdje jeRum turkijska riječ zaIstočno Rimsko Carstvo iliAnatoliju i "ogranakOguza Turkijaca"; potom je za Oguze napisao da ih čine 22 ogranka, od kojih su Pečenezi bili devetnaesti.[7]
Istočna Europa i područje koje nastanjuju Pečenezi (plavom bojom) oko 1015.
Pečenege kao jedno od 24 drevna plemena Oguza spominjeRašid-al-Din, državnik i povjesničarIhanidskog Irana iz 14. stoljeća, u svom djeluJāmiʿ al-Tawārīkh ("Zbirka ljetopisa"), gdje je taj etnonim objašnjen kao "onaj koji pokazuje revnost".Abu al-Ghazi Bahadur,kanHivanskog Kanata, spominje Pečenege kaobechene među 24 drevna plemenaTurkmena (ili Oguza) u svojoj knjiziShajara-i Tarākima (Rodoslov Turkmena) i daje njegovo značenje kao "onaj koji pravi".
Tri od osam pečeneških "provincija" ili klanova bili su zajedno poznati kaoKangari.[8] PremaKonstantinu VII. Porfirogenetu, Kangari su primili ovu denominaciju jer su "hrabriji i plemenitiji od ostatka" naroda "i to je ono što naslov Kangar označava".[8][9] Pošto nije poznata nijedna turkijska riječ sa sličnim značenjem,Ármin Vámbéry povezao je ovaj etnonim s kirgiškim riječimakangir ("okretan"),kangirmak ("izaći na jahanje") ikani-kara ("crnokrvan"), dok ga jeCarlile Aylmer Macartney povezao sčagatajskom riječigang ("kočija").[10]Omeljan Pritsak sugerirao je da je taj naziv u početku bio složeni pojam(Kängär As), koji je izveden odtoharske riječi za "kamen"(kank) iiranskog etnonimaAs.[11] Ako je ova pretpostavka valjana, etnonim Kangara sugerira da su iranski elementi doprinijeli formiranju naroda Pečenega.[12]
Mahmud al-Kašgari, pisac 11. stoljeća specijaliziran za turkijske dijalekte, tvrdio je da je jezik kojim su govorili Pečenezi inačicakumanskoga ioguskog idioma.[13] Sugerirao je da su strani utjecaji na Pečenege doveli do fonetskih razlika između njihovog jezika i idioma kojim su govorili drugi turkijski narodi.[14] Slično tome, navodi se da jeAna Komnena izjavila da su Pečenezi i Kumanci dijelili zajednički jezik.[13] Iako je sam pečeneški jezik izumro prije mnogo stoljeća,[15] imena pečeneških "provincija" koje je zabilježioKonstantin Porfirogenet dokazuju da su Pečenezi govorili nekim turkijskim jezikom.[16] Smatra se da je pečeneški pripadaooguskoj graniturkijskih jezika, ali jezik Pečenega slabo je dokumentiran i stoga ga je teško dalje klasificirati.[17]
Bizantski carKonstantin VII. Porfirogenet nabraja osam plemenskih grupa Pečenega, po četiri sa svake strane rijekeDnjepra, što odražava bipartitnu lijevo-desnu turkijsku organizaciju. Ovih je osam plemena sa svoje strane bilo podijeljeno u 40 potplemena, vjerojatno klanova. Konstantin VII. također bilježi imena osam bivših plemenskih vođa koji su vodili Pečenege kad su ihHazari iOguzi protjerali.Golden, slijedećiNémetha iLigetija, sugerira da se svako plemensko ime sastoji od dva dijela: prvi dio je boja konjske dlake, a drugi je plemenski naslov vladara.[18]
Plemena Erdim, Čur i Yula formirali suKangar (grčki: Καγγαρ) i smatrani su "hrabrijima i plemenitijima od ostalih".
Transkripcija imena plemena
Rekonstruirano ime plemena
Značenje
Lokacija
Transkripcija imena vođe
Rekonstruirano ime vođe
Ιαβδι-ερτί(μ)
*Yavdı ili "Yawdı" - Erdim ili "Erdem"
Pleme Erdema ("hrabrost, vrlina") sa sjajnim konjima
PremaKonstantinu Porfirogenetu, koji je pisao oko 950. godine,Patzinakia, oblast Pečenega, protezala se na zapad sve do rijekeSireta (ili čak do IstočnihKarpata), i bila je udaljena četiri dana od "Tourkiasa" (tj. Mađarske):
Cijela jePatzinakia podijeljena u osam područja s isto toliko velikih kneževa. Područja su ova: ime prvog područja jeIrtim, drugo je područjeTzour, treće jeGyla, četvrto jeKoulpeï, peto jeCharaboï, šesto jeTalmat, sedmo jeChopon, osmo jeTzopon. U vrijeme kad su Pečenezi bili protjerani iz svoje zemlje, njihovi su knezovi bili: u Irtimu – Baïtzas, u Tzouru – Kouel, u Gyli – Kourkoutai, u Koulpeïu – Ipaos, u Charaboïu – Kaïdoum, u Talmatu – Kostas, u Choponu – Giazis; u Tzoponu – Batas.
Paul Pelliot iznio je prijedlog da jeKnjiga Suija – kinesko djelo iz 7. stoljeća – sačuvala najraniji zapis o Pečenezima.[21] U knjizi se spominje narod po imenuBĕirù (北褥; LMC: *puǝ̌k-rjwk <srednjekineski: *pǝk-ŋuawk), koji se smjestio u blizini narodaĒnqū (恩屈; LMC: *ʔən-kʰyt < EMC: *ʔən-kʰut < *On[o]gur) i *Alan (阿蘭; MC: *ʔa-lan), identificiranih kaoOnoguri iAlani, istočno od zemljeFulin (拂菻), tj.Istočnoga Rimskog Carstva.[21][22][23]Victor Spinei naglašava da je povezanost Pečenega s narodomBĕirù "neizvjesna".[22] On sugerira da izvještajujgurskog izaslanika iz 8. stoljeća, koji je sačuvan u tibetanskom prijevodu,[24] sadrži prvi izvjestan spomen Pečenega.[22] Taj je izvještaj zabilježio oružani sukob između narodaBe-ča-nag i narodaHor (Ujgura iliTuraka Oguza) u području rijekeSir-Darje.[22][25]
Jugoistočna Europa, oko 1040. – 1070. Pečenezi su navedeni pod alternativnim imenomPatzinaki.
Turkijski kaganat propao je 744. godine, što je dovelo do niza međuplemenskih sukoba ueuroazijskim stepama.[29]Karluci su napali Turke Oguze prisiljavajući ih da krenu u seobu na zapad, prema zemljama Pečenega.[29] Izvještaj ujgurskog izaslanika svjedoči da su Oguzi i Pečenezi ratovali jedni protiv drugih već u 8. stoljeću, najvjerojatnije zbog kontrole nad trgovačkim putovima.[29] Oguzi su sklopili savez s Karlucima iKimacima i pobijedili Pečenege i njihove saveznike u bitci kodAralskoga jezera prije 850. godine, premaAl-Masudiju, učenjaku iz 10. stoljeća.[29] Većina Pečenega pokrenula je novu seobu prema rijeciVolgi, ali neke su skupine bile prisiljene pridružiti se Oguzima. Ovi su drugi u 11. stoljeću postali 19. plemeoguskoga plemenskog saveza.[29][6]
Pečenezi koji su napustili domovinu naselili su se između rijekaUrala i Volge. PremaGardiziju i drugim muslimanskim učenjacima koji su svoja djela temeljili na izvorima iz 9. stoljeća, novo područje Pečenega bilo je prilično veliko, s dužinom od 30 dana hoda, a graničili su sKumanima,Hazarima, Turcima Oguzima iSlavenima.[30][31]
Isti izvori navode i to da su Pečenezi redovito napadali svoje susjede, posebiceHazare i njihove vazale,Burtase, te da su svoje zarobljenike prodavali.[32][33] Hazari su sklopili savez s Oguzima protiv Pečenega i napali su ih iz dva smjera. Pretrpjevši poraz, Pečenezi su bili prisiljeni ponovo se seliti prema zapadu.[11][22][34] Prošli su Hazarskim kaganatom, napali staništaMađara i protjerali ih iz zemalja uz rijekuKuban i gornji tok rijekeDonjeca.[30][34] Ne postoji suglasnost oko datuma za ovu drugu seobu Pečenega: Pritsak tvrdi da je do nje došlo oko 830. godine,[32] ali Kristó sugerira da se ona teško mogla odigrati prije 850-ih godina.[35]
Pečenezi su se naselili uz rijekeDonjec iKuban.[32] Moguće je da iz ovog razdoblja potječe razlika između "turijskih Pečenega" i "hazarskih Pečenega", koja se spominje u spisuHudud al-'alam iz 10. stoljeća.[32] Naime,Hudud al-'Alam – perzijska geografija s kraja 10. stoljeća – razlikuje dvije pečeneške skupine, nazivajući one koji su živjeli duž Donjeca "turkijskim Pečenezima", a one uz Kuban "hazarskim Pečenezima".[11] Spinei sugerira da se potonji naziv najvjerojatnije odnosi na pečeneške skupine koje su prihvaćale hazarsku suverenost, što implicira da su neka plemena Pečenega bila prisiljena priznati prevlast Hazara.[22]
Uz ove dvije grane, u ovom je razdoblju postojala i treća skupina Pečenega: Konstantin Porfirogenet iIbn Fadlan spominju da su oni koji su odlučili ne napuštati svoju domovinu asimilirani u oguski savez turkijskih plemena.[6][32]
Prvobitno su Pečenezi živjeli na rijeci Atil (Volga), a isto tako i na rijeciGeïch, i dijelili su granice s Hazarima i takozvanim Uzima. No, prije pedeset godina takozvani Uzi udružili su se s Hazarima i vojevali protiv Pečenega, nadvladali ih i protjerali iz njihove zemlje, koju takozvani Uzi zauzimaju i danas. [...] U vrijeme kada su Pečenezi protjerani iz svoje zemlje, neki od njih svojom voljom i osobnom odlukom ostali su tamo i ujedinili se s takozvanim Uzima, pa čak i dan danas žive među njima, i nose takva razlikovna obilježja koja ih odvajaju i odaju njihovo porijeklo i kako je došlo do toga da su odvojeni od svojih ljudi: jer su njihove tunike kratke, sežu do koljena, a rukavi su odsječeni u ramenu, čime, vidite, oni ukazuju da su odsječeni od svojih ljudi i pripadnika svoje rase.
Međutim, nije sigurno je li oblikovanje ove skupine povezano s prvom ili drugom seobom Pečenega (kako to predlaže Pritsak, odnosno Golden).[6][32] Prema Mahmudu al-Kašgariju, Pečenezi su 1060-ih godina još uvijek formirali jedan od klanovaÜçok Turaka Oguza.[32]
Svjatoslav ulazi u Bugarsku sa saveznicima Pečenezima,[37] iz ljetopisaKonstantina Manase.
U 9. stoljećuBizantinci su se udružili s Pečenezima, koristeći ih da odbiju druga, opasnija plemena poputKijevskih Rusa iMađara.
Uzi, još jedan narod iz turkijskih stepa, na kraju su protjerali Pečenege iz njihove domovine; u tom procesu oduzeli su im i veći dio stoke i drugih dobara. SavezOguza,Kimeka iKarluka također je pritiskao Pečenege, ali je taj savez pretrpio poraz odSamanida. Pritisnuti prema zapadu navalamaHazara iKumana 889. godine, Pečenezi su, sa svoje strane, do 892. godine potisnuli Mađare zapadno od rijeke Dnjepar.[38]
Bugarski carSimeon I. iskoristio je Pečenege za obranu od Mađara. Nakon što je s Bizantom sklopio primirje da bi dobio na vremenu, Simeon I. je uz pomoć ratobornih Pečenega prvo svladao Ugre, a potom napao Bizantsko Carstvo i odnio odlučujuću pobjedu ubitci kod Bugarofigona 896. godine; nakon toga sklopio je mir s Bizantincima, no Pečenezi su bili toliko uspješni da su istjerali Ugre koji su ostali uEtelközu ipontskim stepama, potiskujući ih na zapad premaPanonskoj nizini, gdje su kasnije osnovalimađarsku državu.[39]
Do 9. i 10. stoljeća Pečenezi su kontrolirali veći dio stepa jugoistočneEurope iKrimskog poluotoka. Iako su u to vrijeme predstavljali važan čimbenik u regiji, poput većine nomadskih plemena, njihov koncept državnosti nije išao dalje od nasumičnih napada na susjede i uloge povremenihplaćenika drugih sila.[40]
U 9. stoljeću Pečenezi su započeli razdoblje ratova protivKijevske Rusije. Više od dva stoljeća vršili su prepade na zemljenaroda Rus, koji su ponekad eskalirali u ratove punih razmjera (poput rataIgora Kijevskog protiv Pečenega 920. godine, o kome izvještavaPovijest minulih godina). Pečeneški ratovi protiv Kijevske Rusije prisilili suSlavene da u 10. i 11. stoljeću s vlaških teritorija postupno migriraju sjeverno od Dnjestra.[41] Međutim, povremeno je dolazilo i do privremenih vojnih saveza naroda Rus i Pečenega, kao što je tijekom bizantskog pohoda 943. godine, kad je taj savez vodio Igor Kijevski.[nap. 1] Pečenezi su 968. godinenapali i opsjeliKijev, što je prisililo ruskog kneza da prekine napad na Bugarsku i vrati se u domovinu.[42] Neki su se pridružili kijevskom knezuSvjatoslavu I. u njegovom pohodu protiv Bizanta 970. – 971. godine, iako su na kraju iz zasjede ubili kijevskog kneza 972. godine.[43] PremaPovijesti minulih godina, pečeneškikanKurja izradio jekalež od Svjatoslavove lubanje, u skladu s običajima stepskih nomada. Sreća se u sukobu između naroda Rus i Pečenega promijenila tijekom vladavineVladimira I. Kijevskog (990. – 995.), koji je na mjestu svoje pobjede nad Pečenezima osnovao gradPerejaslav,[nap. 2] nakon čega je 1036. uslijedio poraz Pečenega za vrijeme vladavineJaroslava I. Mudrog. Ubrzo nakon toga, drugi nomadski narodi došli su na mjesto oslabljenih Pečenega u pontskoj stepi:Kumani iTorki. PremaMihailu Hruševskom (Povijest Ukrajine i Rutenije), nakon poraza kod Kijeva, pečeneška je horda krenula premaDunavu, prešla rijeku i nestala izpontskih stepa.
Godine 1048. Pečenezi su prešli prekoDunava.Konstantin Porfirogenet svjedoči o važnosti Pečenega za vanjsku politiku Bizanta u 10. stoljeću; oni su u to doba služili Carstvu kao saveznici protiv njegovih neprijatelja na sjeveru, budući da su mogli s leđa napasti Bugare i Ugre i presijeći Rusima put k jugu. Međutim, nakon zauzeća Bugarske situacija se iz temelja promijenila, jer je bizantski teritorij sad dopirao do Dunava, pa navale Pečenega nisu više pogađale neprijatelje Bizanta već nju samu. Carska im je vlada odredila zemlje za naseljavanje naBalkanskome poluotoku i pokušala ih iskoristiti kao pomoćnu vojsku za obranu svoje sjeverne granice. Međutim, Pečenezi su uskoro počeli napadati i pustošiti okolnu zemlju, pa je Bizant morao na njih krenuti oružjem. No, ti su sukobi redovito završavali porazom bizantske vojske, pa je carska vlada otkupila mir dodjeljivanjem novih zemljišta, poklonima i darivanjem počasnih naslova pečeneškim vođama.[44] DolaskomIzaka I. Komnena na bizantsko prijestolje situacija se mijenja, budući da je on uspio ojačati vojnu snagu Carstva, pa su i Pečenezi osjetili njegovu jaku ruku.[45]
Nakon stoljetnih borbi u kojima su sudjelovali svi njihovi susjedi –Bizantsko Carstvo, Bugarska,Kijevska Rus,Hazari i Mađari – Pečenege je 1091. godine ubici kod Levouniona kao neovisnu snagu uništila zajednička bizantsko-kumanska vojska pod bizantskim caremAleksijem I. Komnenom. Pečenezi su pretrpjeli tako strašan poraz, da jeAna Komnena zapisala: "Čitav jedan narod, koji je brojaomirijade, uništen je za jedan dan."[47] Alekije I. regrutirao je poražene Pečenege i naselio ih u okruguMeglen (danas uMakedoniji), kao odred (tagmu) "meglenskih Pečenega".[48] Kad su ih Kumani 1094. godine ponovo napali, mnogi su Pečenezi bili ubijeni ili asimilirani. Godine 1122. Pečenezi su ponovo u velikim masama prešli Dunav i, pljačkajući i pustošeći, prodrli uTraciju. Međutim, to je bila posljednja pečeneška navala: Bizantinci su, pod vodstvom caraIvana II. Komnena, ponovno pobijedili Pečenege ubici kod Beroje 1122. godine, na teritoriju današnje Bugarske.[49] Car je pečeneške zarobljenike naselio po bizantskim pokrajinama kao vojnike dodijelivši im stratiotska (vojnička) imanja.[50] Neko su vrijeme značajne zajednice Pečenega još uvijek ostale uKraljevini Mađarskoj. Vremenom su balkanski Pečenezi izgubili svoj nacionalni identitet i potpuno se asimilirali uglavnom s Mađarima i Bugarima, a u znak sjećanja na ovu veliku pobjedu koja ja zauvijek eliminirala pečenešku prijetnju, car Ivan II. uveo je poseban "pečeneški blagdan" koji se slavio još krajem 12. stoljeća.[49]
Pečenezi se posljednji put spominju 1168. godine kao pripadnici turkijskih plemena poznatih u ljetopisima kao "Crni šeširi" (ruski:Чёрные Клобуки).[53]
U Mađarskoj su u 15. stoljeću neki ljudi uzeli prezimeBesenyö (mađarski za "Pečeneg") i bili su najbrojniji užupaniji Tolni. Do jednoga od najranijih uvođenjaislama uistočnu Europu došlo je radom jednog muslimanskog zatvorenika s početka 11. stoljeća, kojeg su Bizantinci zarobili. Muslimanski zatvorenik doveden je na teritorij Besenyő Pečenega, gdje je poučavao i obraćao pojedince.[54] Krajem 12. stoljeća,Abu Hamid al Garnathi spominje kako mađarski Pečenezi, vjerojatno muslimani, žive pretvarajući se da su kršćani.
↑Ibn Haukal opisuje Pečenege kao dugogodišnje saveznike naroda Rus, koji su uvijek pratili tijekomkaspijskih ekspedicija u 10. stoljeću.
↑Kroničar objašnjava da je ime grada izvedeno od slavenske riječi za "ponovno zauzimanje" te da te odslikava činjenicu da je Vladimir "povratio" vojnu slavu od Pečenega.
Golden, Peter B. 2011.Studies on the Peoples and Cultures of the Eurasian Steppes. Editura Academiei Române.ISBN978-973-27-2152-0
Golden, Peter B. 2003.Nomads and their Neighbours in the Russian Steppe: Turks, Khazars and Quipchaqs. Ashgate.ISBN0-86078-885-7CS1 održavanje: ref=harv (link)
Golden, Peter B. 1992.An Introduction to the History of the Turkic People. Otto Harrassowitz, Wiesbaden
Kristó, Gyula. 2003.Háborúk és hadviselés az Árpádok korában [Wars and Tactics under the Árpáds] (mađarski). Szukits Könyvkiadó.ISBN963-9441-87-2CS1 održavanje: ref=harv (link)
Macartney, C. A. 1968.The Magyars in the Ninth Century. Cambridge University Press.ISBN978-0-521-08070-5CS1 održavanje: ref=harv (link)
Pritsak, Omeljan. 1975. The Pechenegs: A Case of Social and Economic Transformation.Archivum Eurasiae Medii Aevi. The Peter de Ridder Press.1: 211–235CS1 održavanje: ref=harv (link)
Róna-Tas, András. 1999.Hungarians and Europe in the Early Middle Ages: An Introduction to Early Hungarian History (Translated by Nicholas Bodoczky). CEU Press.ISBN978-963-9116-48-1CS1 održavanje: ref=harv (link)
Spinei, Victor. 2003.The Great Migrations in the East and South East of Europe from the Ninth to the Thirteenth Century (Translated by Dana Badulescu).ISBN973-85894-5-2CS1 održavanje: ref=harv (link)
Spinei, Victor. 2009.The Romanians and the Turkic Nomads North of the Danube Delta from the Tenth to the Mid-Thirteenth century. Koninklijke Brill NV.ISBN978-90-04-17536-5CS1 održavanje: ref=harv (link)
