Kodkatolika patrijarh je podložanpapi kaobiskupuRima i kaoKristovu namjesniku a i kao poglavarukongregacije. Od crkava koje priznajupapin primat, i dijele zajedništvo s Rimom, Katolička crkva priznaje nizkršćanskih crkava s vlastitimliturgijskim obredima i poštuje njihovu autonomnost (sui iuris), kao i to da imaju vlastitog patrijarha.
PapaBenedikt XVI. prestao je koristiti naslovPatrijarh Zapada, no unutarkatoličke Crkve još uvijek postoje patrijarsi, čija je titula danas samo počasna i nema nikakvo drugo značenje.
Ovo Je Članak S Pretjeranom Količinom Velikih Početnih Slova. Članak treba ispraviti u skladu spreporukama. Treba biti: "Ovo je članak s pretjeranom količinom velikih početnih slova."
Grb katoličkog patrijarha je isti kaokardinalski, ima petnaest čvorova sa svake strane, a razlikuje se od kardinalskog po zelenoj boji umjesto crvene.
Papa Franjo je u sklopu vatikanskog godišnjaka 2024. godine ponovno počeo upotrebljavati titulu „patrijarh Zapada” kao titulu koju sam papa obnaša. To predstavlja značajnu promjenu u odnosu na udaljavanje od te titule Franjinog prethodnikaBenedikta XVI. Vatikan još nije dao konkretno objašnjenje zašto se pojam "patrijarh Zapada" vraća u upotrebu, ali nagađa se da je to mali iskorak prema dugotrajnom ujedinjenju Katoličke Crkve i Pravoslavnih Crkava.[1]
Prva uporaba pojma patrijarh, zabilježena je u4. st. u pismubizantskog caraTeodozija II. upućenompapiLavu I. u kojem ga on nazivaPatrijarh Zapada. Ali u tom vremenu je to samo počasna titula, koja se može dati svakom biskupu.sv. Grgur Nazijanski kaže, "viši biskupi, odnosno patrijarsi".
Postupno na prijelazu iz8. st. u9. stoljeća – patrijarh postaje i službeni naziv, koristi se za označavanje razine hijerarhije, da se radi o glavnom biskupu koji predsjedavamitropolitima, i podliježe samo prvom patrijarhu u Rimu.
Kada su hodočasnici počeli masovnije pohoditi sveti gradJeruzalem, položajbiskupa Jeruzalema, počeo se držati značajnim, od službenog (a on je bio sufraganski pomoćni biskupCezareje).Prvi nicejski sabor dodijelio je biskupiji Jeruzalem samo počasni primat, ne dirajući u pravametropolita Cezareje. Jeruzalemska biskupija je konačno uspjela (420. –458.), nakon mnogih polemika, ishoditi promjenu počasnog naslova patrijarha za stvarna prava, kad jeKalcedonski sabor (451.) izdvojio teritorijPalestine iArabiju (Sinaj) iz Antiohije i osnovao Patrijaršiju Jeruzalem.
Najveća novina, koja je napravila puno prijepora, bilo je uzdizanjeKonstatinopolisa na razinu Patrijarhije.
Nakon što jecarKonstantin Veliki proglasioByzantiumNovim Rimom, njegov biskup, dotad skromni sufragantski biskupHerakleje, mislio da će biti na drugom mjestu, ako ne i jednak rimskom biskupu. Stoljećima su pape bio protiv tih ambicija, ne toliko da brane svojprimat, već da očuvaju izvorni crkveni poredak.Prvi carigradski sabor održan381. zaključio je "da ćePatrijarh Konstatinopolisa imati čast prvenstva, nakon Biskupa Rima, jer jeKostantinopolis postao Novi Rim".Pape;Damaz I. (nije ni pozvan na sabor) iGrgur Veliki odbili su potvrditi tajkanon. Ipak je ugledKostantinopolisa rastao uz pomoć cara.Kalcedonski sabor potvrdio je Konstantinopolis kao sjedište patrijarha koji je nadležan zaMalu Aziju iTrakiju, i potvrdio njegovo drugo mjesto uz Rim. PapaLav I. (440. –461.) odbio je priznati tajkanon, koji je odobren bez njegovih predstavnika.
_-_Primate.svg)
