| Paranthropus | |
|---|---|
 Lubanja vrsteParanthropus boisei | |
| Status zaštite | |
 Status zaštite: izumrli | |
| Raspon fosila | |
| Pliocen-pleistocen2.9–1.2 Ma | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Razred: | Mammalia |
| Red: | Primates |
| Porodica: | Hominidae |
| Potporodica: | Homininae |
| Tribus: | Hominini |
| Podtribus: | Australopithecina |
| Rod: | Paranthropus Broom,1938. |
| Vrste | |
| Baze podataka | |
Paranthropus (izgrčkog παρα,para "pored"; άνθρωπος,ánthropos "čovjek") jerod izumrlihhominina. Poznati kaorobustni australopitecini,bili su dvonožnihominidi, koji su vjerojatno potekli od gracilnih australopitecina (Australopithecus) prije 2,7 milijuna godina.[1]
Pripadnike tog roda karakterizira robustna kraniodentalna anatomija, uključujući i sagitalnu lubanjsku krestu kao kod gorile, što ukazuje na snažne mišiće za žvakanje, i široke zube prilagođene mljevenju biljne hrane. Lubanje rodaParanthropus, međutim, nemaju transverzalnu lubanjsku krestu, koja je također prisutna kod današnjih gorila.
Gert Terblanche, dječak školske dobi, otkrio je1938. godine nepotpunu lubanju i čeljust vrsteParanthropus robustus kod nalazišta Kromdraai B (70 km jugozapadno odPretorije) uJužnoafričkoj Republici. Kao novi rod i vrstu opisao ga je Robert Broom. Spomenuto nalazište istražuje se od1993. godine, kada je prve iskope započeo Francis Thackeray. Smatra se da je nalazište Kromdraai B staro oko 1,95 milijuna godina.
VrstuParanthropus boisei otkrila jeMary Leakey17. srpnja1959. godine kod nalazišta FLK Bed Iklanca Olduvai uTanzaniji (primjerak OH 5). Mary je radila sama, pošto se njezin muž paleoantropologLouis Leakey razbolio i ostao u kampu. Nakon otkrića odjurila je natrag u kamp, a Louis se, čuvši za to izvanredno otkriće, iznenada oporavio. Nisu nastavili dalje iskope sve dok Des Bartlett nije fotografirao nalazište.
U svojim bilješkama Louis je zapisao prvi naziv,Titanohomo mirabilis, pošto da je u početku imao osjećaj da je u pitanju blizak ljudski srodnik. Louis i Mary započeli su ga nazivati "dragim dječakom" (eng: "Dear Boy"). Iskopavanje je prekinuto 7. kolovoza iste godine. "Dragi dječak" pronađen je s alatima izoldovanske kulture i životinjskim kostima.
Otkriće fosila objavljeno je u časopisuNature15. kolovoza1959. godine, ali to izdanje nije izašlo do rujna zbog štrajka radnika u tiskari. U njemu je Louis svrstao taj fosil uBroomovu potporodicuAustralopithecinae, stvorivši novi rod za njega,Zinjanthropus, te novu vrstu,boisei. "Zinj" je stara arapska riječ za obaluIstočne Afrike, a "boisei" se odnosi na Charlesa Boisea, dobrotvora Leakeyevih. Louis je temeljio svoju klasifikaciju na dvadeset razlika od rodaAustralopithecus.
Broom je umro1951. godine, ali jeDart još uvijek bio živ. Anegdotska izvješća navode da je Dart plakao od sreće u Louisovo ime kada mu je ovaj osobno pokazao Zinja, kojeg su Louis i Mary nosili u limenoj kutiji. Louis je razmatrao BroomovogParanthropusa kao naziv za taj rod, ali ga je odbacio jer je smatrao da je Zinj bio jedan od predaka rodaHomo, štoParanthropus nije. Ovu je tezu temeljio na većimočnjacima prisutnih kod Zinja.
U to je vrijeme u paleoantropologiji postojala jaka tendencija objedinjavanja pojedinih nalaza u malo taksonomskih skupina, umjesto razdvajanja u nove taksone. Stoga je prezentiranje Zinja tijekom Četvrtog panafričkog kongresa prapovjesničara u srpnju u tadašnjemBelgijskom Kongu, tijekom kojeg je Louis bio prisiljen čitati zakašnjeli članak časopisaNature gotovo doveo do nesreće po Louisa zbog njegove ideje stvaranja novog roda. Dart ga je spasio sa sada poznatom šalom, "... što bi li se desilo da je gđa. Ples srela "Dragog dječaka" jedne tamne noći."
Borba oko naziva nastavila se još mnogo godina i dovela do raskola između Louisa iSir Wilfrida LeGros Clarka1955. godine, kada je LeGros Clark zauzeo stav da naziv treba bitiParanthropus. S druge strane zbližila je Leakeyeve i Dr.Melvillea Bella Grosvenora izNational Geographic Societyja. Leakeyevi su postali međunarodno poznati i više nisu imali problema s pronalaženjem novčanih sredstava za dalja istraživanja. Pitanje Zinja je na posljetku postalo dio pitanja o rodovimaAustralopithecus/Paranthropus (koje se odnosilo samo na robustne australopitecine).
Sve vrste rodaParanthropus bile su dvonožne i mnoge su postojale u isto vrijeme kao i vrste rodaHomo (koje su možda potekle odAustralopithecusa).Paranthropus se prvi put pojavio prije oko 2,7 milijuna godina. Većina vrsta rodaParanthropus imala je moždani volumen oko 40% volumena onog kod današnjeg čovjeka. Među vrstama rodaParanthropus postojale su određene varijacije u veličini, ali većina je bila visoka između 1,3 i 1,4 m i bila prilično mišićava i robustno građena. Smatra se da jeParanthropus radije nastanjivao pošumljena područja nego travnjake, koje je preferiraoAustralopithecus.
"Paranthropusov"bipedalizam (dvonožno hodanje) zaključuje se na temelju anatomske strukture njegovih kukova, nogu i stopala, koji nalikuju na one kod njegovog pretka,Australopithecusa afarensisa, ali i na one današnjih ljudi.[2] Zdjelica je slična kao kod vrste "A. afarensis", ali je kukovni spoj, uključujući i glavubedrene kosti i čašicu kuka, bio manji kod "Paranthropusa". Sličnost strukture kuka kod "A. afarensisa" i "Paranthropusa" ukazuje na to da su imali sličan način hodanja, te da se "Paranthropus" više kretao kao "gracilni australopiteki".[3] Pripadnici rodaParanthropus pokazuju anatomsku sličnost s današnjim ljudima glede palca na stopalu i razvijenih plantarnihaponeuroza.Kost donožja palca pokazuje proširenu osnovicu za jaču unutarnju potporu, te više distalnu površinu spoja, što uzrokuje veću povezanost i potporu za ostale kosti stopala.[2] Dodatni oslonac na palcu i ekstenzivne plantarne aponeuroze pokazuju da je "Paranthropus" imao hiperekstenziju palca za "toe-off" fazu (fazu inercijalnog njihanja) kod ciklusa hoda, što je karakteristično za današnje ljude kao dvonošce.
Paranthropusovo ponašanje bilo je dosta drukčije od čovječjeg u smislu da nije prilagodljiv, niti podjednako snalažljiv. Dokazi tomu leže u njegovoj fiziologiji, skrojenoj specifično za ishranuličinkama i biljkama. To bi ga činilo više ovisnim o uvjetima ustaništu u odnosu na pripadnike rodaHomo, kao što jeHomo habilis, koji je imao puno raznolikiju prehranu. Pošto je bio specijalizirana vrsta, Paranthropus se teže prilagođavao klimatskim promjenama, koje su na kraju dovele do njegovog izumiranja.
Evolucijski biologRichard Dawkins navodi "možda nekoliko različitih vrsta" robustnih hominida, a "kao i obično njihovo srodstvo i točan broj vrsta predmet su debate. Nazivi koji se prpisuju mnogim od tih stvorenja ... suAustralopithecus (iliParanthropus)robustus,Australopithecus (iliParanthropus iliZinjanthropus)boisei, teAustralopithecus (iliParanthropus)aethiopicus."[1]
Različita su mišljenja po pitanju toga da li bi se vrsteP. aethiopicus, P. boisei iP. robustus trebale uključiti u rodAustralopithecusa ili ga smatrati zasebnim rodom. Pojava robustnih vrsta mogla bi biti primjer bilo divergentne ili konvergentne evolucije. U znanstvenoj zajednici trenutno ne postoji konsenzus po pitanju toga da li bi seP. aethiopicus, P. boisei iP. robustus trebali svrstati u odvojen rod,Paranthropus, za kojeg se smatra da je potekao iz linijeAustralopithecusa. Sve do prije pet godina većina je znanstvene zajednice uključivala sve vrste i iz rodaAustralopithecus iParanthropus u jedinstven rod. U znanstvenoj zajednici se trenutno koriste i prihvaćaju oba taksonomska sustava. Međutim, iako se naziviAustralopithecus robustus iParanthropus robustus koriste za iste primjerke, neki istraživači, počevši s Robertom Broomom, a kasnije i osobama kao što su Bernard A. Wood, smatraju da postoji razlika između rodovaAustralopithecus iParanthropus, te da bi oni trebali biti odvojeni.[4][5]
Vrste rodaAustralopithecus,A. afarensis,A. africanus iA. anamensis, najvećim su dijelom ili nestale iz fosilnih tragova prije pojave ranih ljudi ili su se pokazale kao preciHomo habilisa, dok suP. boisei iP. aethiopicus nastavile evoluirati zasebnom linijom, odvojenom i nevezanom za onu ranih ljudi.Paranthropus je dijelio stanište a s ranim primjercima rodaHomo, kao što suH. habilis,H. ergaster, a moguće iH. erectus.[6]
Australopithecus afarensis iA. anamensis su do tada većinom već bili nestali. Postojale su također znatne morfološke razlike izmeđuAustralopithecusa iParanthropusa, iako su one pronađene gotovo isključivo u morfologiji lubanje, dok su im postkranijalni ostaci bili vrlo slični.Paranthropus je kraniodentalno bio masivnije građen i imao krestu kao i gorile, u kojoj su bili ukorijenjeni ogromni mišići za žvakanje.[6]
Vrste rodaParanthropus imale su manji moždani volumen od rodaHomo, ali znatno veći nego kodAustralopithecusa.Paranthropus se povezuje s kamenim alatima i izjužne iistočne Afrike,iako se vodi debata po pitanju toga da li su ih robustni australopitecini izrađivali ili su koristili alat kojeg su izrađivali pripadnici rodaHomo koji su živjeli u isto vrijeme. Većina smatra da su rani pripadnici rodaHomo izrađivali alat,[7] ali fosili ruku izSwartkransa (Južna Afrika) ukazuju na to da je ruka vrsteParanthropus robustus također bila prilagođena preciznom grabljenju i korištenju alata.[8] Gotovo se sigurno čini da većina vrsta rodaParanthropus nije mogla usmeno komunicirati niti kontrolirati vatru, iako su tragovi vatre izravno povezani s njihovim ostacima u nalazištu Swartkrans.[7]
Thure E. Cerling i kolege su2011. godine u časopisuProceedings of the National Academy of Sciences objavili istraživanje[9] vezano za rad s izotopima ugljika u caklini 24 zuba 22 jedinke rodaParanthropus koje su živjele u Istočnoj Africi prije 1,4 i 1,9 milijuna godina. Njihovi rezultati ukazuju na to da jeParanthropus boisei više konzumirao biljke bogate ugljikom C4 nego bilo koji do sada istraženi ljudski predak ili srodnik.[10]
|isbn=: length (pomoć) AlsoISBN0-521-46786-1 (paperback) | Wikivrste imaju podatke o taksonuParanthropus |
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||