Sam se naziv papa izvorno rabio na Istoku i njime su se označavaliepiskopi,igumani pa čak i običnisvećenici. Do 3. stoljeća to je uobičajeni naslov zabiskupe, a od 5. stoljeća počasni nazivrimskog biskupa. Prema katoličkoj i tradicijama nekih drugih kršćanskih Crkava, papa je nasljednikapostolaPetra, koji je bio prvi rimski biskup i najvjerojatnije67. godine umro mučeničkom smrću uRimu.
Upovijesti Katoličke crkve samo se imepapa pojavljuje na nadgrobnom spomenikuMarcelina (†304.), a prvi sepapom službeno naziva rimski biskupSiricije (385. –399.), dok sam nazivpapa za sve rimske biskupe uvodi papaGrgur I. Veliki (590. –604.). Osim što rimski biskupi nose naziv papa, u povijesti je poznato više naslova rimskog biskupa. Pa se tako, primjerice, papa Grgur I. Veliki nazvaoServus servorum Dei (hrv.Sluga slugu Božjih). Danas se rabi i nazivSummus Pontifex (Vrhovni svećenik), što je nekoć bio naziv i zabiskupe.
Usrednjem vijeku bilo je razdoblja kad je istovremeno postojalo više papā, jer je u isto vrijeme uzkanonski izabranog papu postojao iprotupapa. Razlog tome bila je podjela unutar samogKardinalskog zbora ili samovolja rimskih careva ili rimskih vlastelinskih obitelji. Događalo se tako da su istovremeno dvojica ili trojica prelata tvrdili da su pape.
Tijekom pontifikata 265 papa bilo je i nekih zanimljivosti, pa je tako, primjerice, papaSilverije (536. –537.) bio sin papeHormizde (514. –523.), a dvojica braće naslijedili su jedan drugog na Apostolskoj stolici. O nekim papama, posebice onima iz prvih stoljeća, zna se vrlo malo ili ništa (npr. o papiUrbanu I. (222. –230.). Vrijeme trajanja pontifikata papa također je vrlo različito. Najkraći pontifikat imao jeStjepan (II.), koji je752. godine izabran za papu, ali je poslije tri dana umro bez biskupskoga ređenja te se ne nalazi na popisu papa. Posljednji papa s kratkim pontifikatom (samo 33 dana) bio je papaIvan Pavao I., prethodnikIvana Pavla II. Zasvetog Petra obično se drži da je upravljao Crkvom 37 godina, a papa Ivan Pavao II. više od 26 godina.
Biti biskupom Rima bila je vrlo zahtjevna uloga, o čemu govori i slučaj papeFormoza (891. –896.), koji je tijekom svojeg pontifikata stekao veliki broj neprijatelja pa su nakon njegove smrti bili iskopani njegovi posmrtni ostatci i bilo mu je suđeno za brojne grijehe koje je navodno počinio. Proglašen je krivim i odsječena su mu tri prsta i zakopan je u običan grob. Međutim, ubrzo je bio ponovno otkopan i bačen u rijekuTiber.
Celestin V. (1294.), krsnog imena Pietro del Morrone, bio je pustinjak poznat po svojoj pomoći siromašnima, toliko skroman da je čak i živio u malojšpilji. Kardinali izbornici bili su toliko ganuti tom njegovom žrtvom da su ga dugo vremena nagovarali da se prihvati papinstva, što je na kraju i učinio, ali je kao papa proživio samo 6 mjeseci. Za razliku od njega Španjolac, papaAleksandar VI., svjetovnog imena Rodrigo de Borgia bio je bogati vinogradar koji je kupio prijestolje, živio je poročno i, prema nekim izvorima, imao čak devetero djece. Najpoznatiji su od njih kćiLucrezia i sinCesare. Po njegovoj smrti, tijelo je bilo danima nepokopano. Još jedan među poznatijim papama bio je iLav X. (1513. –1521.), koji je ekskomuniciraoMartina Luthera, dozvoloindulgenciju.
Jedan od kurioziteta u povijesti papa je i takozvanoproročanstvoSvetog Malahija po kojem će posljednji papa nositi ime Petar II. To se proročanstvo nije ostvarilo s obzirom na to da se isti trebao izabrati nakonklavi 2013.
Papinskatijara iliTriregnum – stilizirana biskupska kapa, okrunjena trimakrunama. Posljednja trojica papa odbila su biti krunjena, nego su na svečanoj inauguraciji (ustoličenju) nosili običnu biskupsku kapu -mitru. Krunu je prodao po savjetu saborskih otaca papaPavao VI. i od tog novca izgradio naselje za beskućnike u predgrađu Rima. Za razliku odkardinala, papa nema kardinalski štap, nego se služi palicom koja završavaRaspelom (potječe iz 13. stoljeća).
Ključevi Carstva Nebeskog – slika dvaju ukrštenih ključeva, zlatnog i srebrnog, spojenih crvenih konopcem (prema Mateju 16:19, Kristova izjava o Petrovom autoritetu:
»Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.«
Simbolizira dvije nadležnosti Crkve, nad Zemljom i Nebom. Srebrni ključ simbolizira moć vezivanja i razvezivanja na Zemlji, a zlatni na Nebu.
Papinski prsten (Ribarev prsten, (lat.anulus piscatoris) – zlatni prsten sa slikom svetog Petra u čamcu, koji baca mrežu, s imenom pape koji ga nosi. Prsten se prvi put spominje1265. godine u pismu papeKlementa IV. svojem nećaku, gdje se govori da su pape običavale ovjeravati javne obrasce s oko vrata obješenom papinskom bulom, a osobna pisma »žigom Ribara«. Prsten na ruku novoizabranog pape stavlja, a po smrti i skida dekan Kardinalskog zbora, koji ga razbija čekićem, što označava i svršetak pontifikata umrlog pape.
Palij - bijela vunena vrpca koja se stavlja novoizabranom papi prilikom ustoličenja. Na njoj se nalaze dva crveno izvezena križa, a predstavlja težinu službe koju na sebe preuzima novoizabrani papa.
Grb pape Franje (2013.-)
Umbracullum –baldahin, (tal.: svod od tkanine ili platna nad prijestoljem, posteljom, nosiljkom i sl.[2]), ukrašen crvenim i zlatnim prugama. Prvi ga je rabio papaAleksandar VI. Do tada ga je nosio čovjek koji je stajao iza pape i uvijek je bio označen grbom dekana Kardinalskog zbora i starim grbom Papinske Države. Danas se to obilježje više ne upotrebljava, ali se još uvijek nalazi unutar bazilike, desno od oltara.
Papinski grb – prikazuje već objašnjene ključeve iznad kojih se nalazi oslikani štit nad kojim je postavljena srebrna tijara s tri zlatne krune i crvenim trakama (infulama) koje vise sa zadnje strane štita. (Grb papeBenedikta XVI napušta tradiciju prikazivanja trijare s tri krune, nego iznad štita ima mitru s tri vodoravne zlatne pruge).
Sedia gestatoria – papinska nosiljka, koju je nosilo dvanaset muškaraca u crvenim odorama. Upotrebljavala se uprocesiji nakon izbora novog pape. Novoizabranog papu su u toj nosiljci prenosili odSikstinske kapele do crkve svetog Petra, gdje se održavalo krunjenje novog pape. Ovu tradiciju ukinuo je papa Ivan Pavao I.
Vijećekardinala koje se sastaje radi izbora pape naziva sekonklava. Pojam označava i zatvorene prostorije u kojima se provodi taj izbor. Riječ dolazi od latinskogconclave - soba koja se može zaključati.
Za razliku od svih ostalih papa, prvog papu, svetog Petra, izabrao je samIsus Krist da predvodi crkvu. Prema nekim zapisima, prvi su pape, sve do papeBonifacija II. (530. –532.), birali sami svoje nasljednike. Kada je rimski carKonstantin I. Veliki priznao kršćanstvo kao glavnu religijuRimskog Carstva, i carevi se počinju miješati u izbor pape. Papa Grgur I. Veliki poznat je pogregorijanskim koralima koje je prikupio u zbirciAntifonarij, a također je poznat po pokušajuatentata na njega koji je umalo izveoKasilije, uz kojega se veže Dalijski pir.
PapaBonifacije III. (607.) uvodi pravilo da se izbornici smiju sastati za izbor novog pape tek tri dana nakon pokopa starog pape. A nabiskupskoj sinodi769. godine izglasano je da papa može biti samo svećenik ili đakon, a ljudima izvan svećenstva zabranjeno je sudjelovanje u izboru. To pravilo je uzrokovalo veliko negodovanje pa je papaNikola I. Veliki (857. –867.)862. godine vratio pravo sudjelovanja na izboru rimskim vlastelinima.
Za najveću promjenu u načinu izbora pape tog razdoblja zaslužan je papaNikola II. (1058. –1061.), koji je odredio da se prilikom izbora novog pape kardinali moraju najprije odlučiti o mogućim kandidatima. Odlučio je i da se izbori mogu održati bilo gdje, ako to nije moguće u Rimu.
Na 10. ekumenskom sinodu1139. godine, za cjelokupan izbor pape ovlašteni su isključivo kardinali, a tijekom pontifikata papeAleksandra III. odlučeno je da se novi papa bira dvotrećinskom većinom.
Tijekom pontifikata u povijesti Crkve, bilo je u izboru pape više promjena pravila izbora. Međutim, posljednja pravila dopunio je i dogradio papa Ivan Pavao II. U važećoj konstituciji »Universi dominici gregis« iz1996. godine pravo izbora pape pripadaKardinalskom zboru, izuzimajući one kardinale koji na dan smrti pape navršavaju 80. godinu.
Politička uloga
Iako rastućakristijanizacijaRimskog Carstva u 4. stoljeću nije omogućila biskupima posjedovanje vlasti nad državom, postupno slabljenje carske moći tijekom 5. stoljeća pape i biskupi uključuju se i u javni politički život u gradovimazapadnog Rimskog Carstva. Tako je papaLav I. Velikig u ratu protiv hunskog vođeAtile452. godine u njegovu osvajačkom pohodu na Italiju. S vremenom utjecaj pape na svjetovni život raste i756. godine nakon drugogfranačko-langobardskog rata franački vladarPipin Mali daje papi područja koja je osvojio langobardski vladar Aistufl, što čini osnovu za stvaranje budućePapinske Države. U cilju jačanja svojeg političkog položaja, papaLav III. kruniKarla Velikog za rimskog cara, što vodi ka stvaranju budućegSvetoga Rimskog Carstva. Otada pape krune sve vladare Svetog rimskog Carstva, sve do caraKarla V. Kasnije je papaPio VII. prisustvovaoNapoleonovoj krunidbi, kada se car sam okrunio. Tijekom talijanskogRisorgimenta11. rujna1870. godine, Papinska Država, nakon povlačenja francuskih postrojbi iz Rima zbogfrancusko-pruskog rata, zajedno s Rimom ulazi u ujedinjenuItaliju. Papa ostaje uVatikanu i njegov položaj je zakonski određen u svibnju1871. godine, čime Vatikan,bazilika sv. Ivana Lateranskog i papinska ljetna rezidencijaCastel Gandolfo ostaju u posjedu pape i u kojima mu je zajamčen suverenitet. PapaPio IX., kao i njegovi nasljednici na Apostolskoj stolici,Lav VIII. iPio X., u želji za ponovnom uspostavom Papinske Države, odbijaju priznati novuujedinjenu Italiju, a Pio IX. sam sebe naziva »zatočenikom u Vatikanu«.
Pape su na različite načine kroz povijest gradile svoju ulogu u političkom životu za svojega pontifikata. Tako su pape renesansnog razdoblja, kao što su papeAleksandar VI. iJulije II., zapovjednik i državnik, svoju političku ulogu najviše gradili kaokršćanski vladari, koji su osim svoje crkvene moći, posjedovali i svjetovnu moć. Pape, kao što suGrgur VII. iAleksandar III., su pak svoju političku moć i ovlasti zasnivali na svojem utjecaju kao duhovni poglavari (Supremus Pontifex) Svetog rimskog Carstva.
Neki od najpoznatijih primjera papinskog političkog utjecaja tijekom povijesti ogledaju se u odlukama kao što su:
Pravoslavci papi priznaju prvenstvo u časti, između prvih pet starih crkvenih sjedišta (Rim,Carigrad,Aleksandrija,Antiohija,Jeruzalem), no ne priznaju mu pravo zadiranja u disciplinska pitanja unutar pojedinih mjesnih crkava. Isto tako, ove crkve ne prihvaćaju dogmu o papinoj nezabludivosti.
Protestanti
Također ne priznaju papinu nezabludivost u pitanjima vjere, primat, niti ga smatraju Kristovim namjesnikom na zemlji.
