Paolo Veronese (Verona,1528. –Venecija,19. travnja1588.),talijanski slikarvisoke renesanse i ranogmanirizma, rođen je kaoPaolo Caliari uVeroni, zbog čega je prozvanVeronese. God. 1553. preselio se u Veneciju, gdje je sTitianom iTintorettom, dominirao slikarskom scenom 16. stoljeća. Od njih se isticao sjajnom paletom, osjetljivim potezima kista[1] i aristokratskom elegancijom likova, ali ponajviše veličanstvenim spektaklima, dok mu se zamjerio izostanak osjećaja za duhovni ili humani pristup.[2]
Bio je učenik svoj puncaG. A. Badilea u Veroni, djelovao potom uMantovi, te se razvio pod utjecajemParmigianina iGiuliana Romana. Došavši u 27. godini u Veneciju, postaje uzTiziana iTintoretta najistaknutiji predstavnik mletačkog slikarstvacincquecenta; glorifikator je raskoša, obilja i ljepote grada nalagunama. Na njegovim platnima i freskama izražavaju se bogata fantazija i invencija ukompoziciji te poseban »veroneseovski kolorit« u suglasju zlaćanih, svijetlomodrih i prigušenih crvenih tonova svilenkasta odsjaja.[3]
Teme su mu isključivobiblijske i alegorijsko-mitološke, a posebno ga privlači motiv gozba koju ostvaruje na jako velikim platnima (Gozba u Emausu, 1559. – 60.;Svadba u Kani, 1562./63.;Gozba u kući Levijevoj, 1573.), koja su mu bile izlika da u bogatim arhitektonskim okvirima prikaže suvremene luksuzne bankete s likovima svojih znanaca u skupocjenoj odjeći po ondašnjoj modi, njihove sluge, glazbenike, vojnike, lakrdijaše i životinje.
Koliko su po imenu biblijske scene bile svjetovnog karaktera, svjedoči i činjenica da je majstor morao 1573. opravdati predInkvizicijom. Veronese je bio pozvan da pred Svetim sudom inkvizicije pojasni svoju slikuPosljednja večera koju je naslikao u raskošnomkasnorenesansnom stilu zadominikanski samostanSan Giovanni Paola, gdje je trebala zamijeniti ranije Titianovo djelo koje je nestalo u požaru 1571. god. Veroneseu je presuđeno da mora u tri mjeseca promijeniti sliku, na što je on jednostavno promijenio naslov slike uKrist u Levijevoj kući.
I ostala Veroneseova djela biblijske tematike, među kojima ponajprije veliki ciklus u venecijanskoj crkvi sv. Sebastiana (1555.), pokazuju da je majstor znalački slikao velike iluzionističke kompozicije s vješto razmještenim skupinama likova u živu gibanju.[3] Surađivao je i s arhitektomPalladiom, za kojega je sjajnim mitološkimiluzionističkim slikama dekorirao nekoliko njegovih građevina, kao što jeVilla Barbaro (oko 1561.).[4]
Osobito znamenita djela izveo je zaDuždevu palaču: na stropu dvorane Velikog vijećaApoteza Venecije, a u drugim odajamaOtmica Europe, te votivna slika u spomen pobjede kod Lepanta i niz alegorijskih figura pretežno ženskihaktova ili poluaktova. Ljepotuženskog tijela ostvario je u sliciSuzana u kupelji i alegorijiNevjera. Kaoportretist idealizira lik u bogatom aranžmanubrokatnoga kostima, frizure i nakita. Na onome što je kod Veronesea slovio kao „bogatstvo” neposredno će se nastaviti slikarstvobaroka. Naime, znatno je utjecao naAnnibalea Carraccija, rimsko i napuljsko slikarstvo 17. stoljeća iGianbattista Tiepola.
Paolo Veronese je djelovao i uHrvatskoj. Od njegovih radova imamo sačuvane ilustracije na glavnom oltaru crkveSv. Lovre uVrboskoj naHvaru. Na njima su prikazani Sv. Lovre s Majkom Božjom, dok bočne stranice oltara prikazuju Ivana Krstitelja i Sv. Nikolu. Ostatak prikaza prati Sv. Lovru kako vodi siromašne pred cara Valerijana i muke Sv. Lovre.[5]
Iako se volio luksuzno odijevati, u duhu s likovima sa svojih slika, bio je poznat po svojoj skrušenosti i štedljivosti. S njim je povremeno surađivao brat Benedetto Caliari, koji je s njegovim sinom nastavio voditi Veroneseovu slikarsku radionicu nakon njegove smrti.
.jpg)
