Kurdistanska radnička stranka (partija) iliPKK (kurdski: Partiya Karkerên Kurdistan) je paravojnaljevičarska organizacija koja se bori za neovisnostKurdistana. Od1984. godine vodi oružani sukob sTurskom da bi pridobila određena kulturna i politička prava za Kurde unutarTurske.[5]
Najstrija zastava PKK-a (od osnutka do 1995. godine)
U ranim 1970-tima, kostur organizacije osnovali su studenti izAnkare. Za prvu sjednicu strane uzima se sjednica održana27. studenog1978., na kojoj je stranka dobila ime koje i dan danas nosi. Vrlo brzo nakon toga fokus grupe postala je široka masa Kurda koja je živjela na području jugoistočneTurske. Cilj stranke bio je pridobivanje podrške šire mase u borbi za prava i slobodu.[6]
Ubrzo nakon toga grupa je uzrokovala niz nereda i nemira koji su se proširili po cijeloj zemlji uzrokujući politički kaos. Određeni izvori ih optužuju kako su pokušaliatentat na tadašnjeg vođuKurdaMehmet Celal Bucaka (za kojega se vjerovalo da eksploatira i izrabljuje stanovništvo i surađuje s turskim vlastima).[7][8]
Početkom osamdesetih godina20. stoljeća PKK je izveo niz terorističkih napada od kojih je najznačajniji napad na tursko veleposlanstvo uStrasbourgu.[7][8]
1984. godine stranka se transformirala u paravojnu grupu, te su osnovali i započeli korištenje vojnih baza i kampova uFrancuskoj. Postali su manje centralizirani i svoj raspon operacija proširili na teritorijEurope i jugozapadneAzije.[7][8][9]
Tijekom 90-tih godinaTurska iSirija modernizacijom sigurnosnih službi smanjuju broj napada i nemira koje su radili pripadnici PKK-a. Godine1999. vođa strankeAbdullah Öcalan je uhićen te sudski procesuiran (prvotno je bio osuđen na smrtnu kaznu, ali je kasnije ipak dosuđena doživotna kazna zatvora).[8]
PKK ima mnogobrojne vođe (to su uglavnom vođe podružnica u zapadnim zemljama), ali je do svog uhićenja,Abdullah Öcalan bio formalni vođa cijele stranke (Öcalan je i dalje počasni vođa, iako se trenutno nalazi uzatvoru). Današnjide facto vođa jeCemil Bayık.[10]
Prvi kamp preko kojeg se vršila regrutacija i obuka članova strane uspostavljen je1982. godine u doliniBeqaa (tada pod kontrolomSirije). Prvi kampovi su osnovani uz vojnu i financijsku pomoćSirije iPLO-a.[11] Nakon građanskog rata glavni kamp je prebačen uIrak, a cijelo središte organizacije pod velikim pritiscima premješteno je uplanine Kandil. Zbog velike nesigurnosti u regijama tijekom rata uIraku, stranka je umjesto jednog velikog kampa organizirala više malih kampova (zbog straha od uništenja i napada stranih oružanih snaga). Tijekom ovog perioda uspostavljeni su moderni kampovi s velikim spremištima oružja, izviđačkom opremom i komunikacijskim centrima.[11]
Obavještajni podaci iz2007. godine ukazuju na to da stranka ima kampove uplaninama izmeđuTurske iIraka. Također, razvile su se dvije vrste kampove. Prvi su pogranični kampovi preko kojih se članovi PKK-a infiltriraju uTursku (sadrže visoko mobilne jedinice i posebno obučene ljude, a kampovi imaju minimalističku opremu i strukturu). Drugi tip kampova je opremljen suvremenom i modernomtehnologijom i infrastrukturom (uključuje bolnice, generatoreelektrične energije i velika skladišta vatrenog oružja.[11][12]
Također, PKK ima kampove u stranim zemljama poputNizozemske i susjedniheuropskih zemalja. Ovi trening kampovi su dobro sakriveni duboko ušumama. Većina ih je kratkog vijeka jer ih obavještajci lociraju, a potompolicija obavlja racije i pretrese.[11][13]
Tijekom prvih godina nakon osnivanja, organizacija je koristila klasičneterorističke metode djelovanja kao što suatentati, postavljanje bombi i sl.[14] Nakon1980. godine organizacija mijenja svoj oblik uparavojnu postrojbu. Nakon1984. godine organizacija usvaja i primjenjuje maoističko-komunističke metode ratovanja, koje su se same po sebi odvijale u više razvojnih faza.[15]
U prvoj fazi PKK kao primarni cilj ima dobivanje podrške odkurdske populacije. Napadali su vladajuće i druge državne organe želeći stvoriti opći kaos.[16] Također, koristili su se distribucijompropagandnog materijala kako bi lakše širili svoj program. PKK je svoje taktike temeljio nazasjedama,sabotažama,prosvjedima i demonstracijama protivTurske vlasti. Tijekom ovog vremena također je došlo do obračuna između PKK-a i ostalih kurdskih organizacija, a opravdanje za ove činove stajalo je u tome kako je potrebnokurdski narod obraniti pod svaku cijenu, bez obzira na žrtve i posljedice.[17]
Ovo je bila tzv. druga faza borbe i općenito druga faza postojanja PKK-a. Ovaj period karakterizira duga i nisko intenzitetna borba protiv vladajućih, s ciljem stvaranja disbalansa i nemira unutar vladinih vojnih i vitalnih institucija. Umjesto da su se izlagali direktnim i teškimborbama, radije su pribjegavalisamoubilačkim napadima,otmicama isabotažama. Zabilježeno je i nasilno ponašanje te otmice civila i stranih turista koji su dolazili u posjetTurskoj.
Kao odgovor na ovo ponašanje, vlasti su u suradnji s ostalim zapadnim zemljama pokrenule nizprotuterorističkih operacija s ciljem neutralizacije Kurdistanske radničke stranke.1985. godine uvedena je tzv.Seoska garda koja je za cilj imala preventivno djelovanje protiv kurdskih boraca.[18]
Nakon što je vođu i jednog od osnivača organizacijeAbdullaha Öcalana uhvatila i procesuiralaTurska, organizacija je izgubila na svojoj snazi. Napadi i borbe nikad nisu dosegle intenzitet iz 80-tih godina. Jedino područje organizacije koje je bilježilo porast bila je regrutacija novih članova.[18]
U travnju2002. godine, na osmom po redu kongresu stranke, PKK mijenja svoje ime uKurdistanski Kongres slobode i demokracije (KADEK). KADEK je promovirao i zastupao mirnu borbu za pravaKurda.[18]
Na sljedećem kongresu održanom2003. godine, organizacija mijenja svoje ime uNarodni Kongres Kurdistana (KGK). Sadašnji stav bio je odbacivanje nacionalističkeideologije te odbacivanje izgradnje vlastite države kao primarnog i jedinog cilja.[18]
KGK u lipnju2004. godine ukida odredbu o mirnoj borbi za pravaKurda, tvrdeći kakoTurska ne poštuje dogovor i ne mijenja svoje stajalište prema kurdskim civilima unutar zemlje. Turske obavještajne službe tvrdile su kako je u lipnju2004. godine više od 2.000kurdskih boraca prešlotursku granicu.
Iako tijekom razdoblja2002. –2010. oružanim sukobom nije napravljen nikakav značajni vojni pomak, PKK je uspio zadržati podrškuKurda koji su živjeli unutar granicaturske.2005. godine PKK vraća nazad svoje orginalno ime.[19]
Godine2012. donosi najžešće sukobe još od1999. godine. Procjenjuje se da je samo2012. godine usukobu poginulo oko 540 osoba. Te iste godine, PKK dobiva podrškusirijskih Kurda koji se uključuju u oružani sukob.[20]
Pri kraju2012. godine, turske vlasti započinju pregovore s PKK-om o prekidu vatre. Informacije i dogovori išli su preko još uvijek formalnog vođe Öcalana i ostalih vođa koji su se nalazili u sjevernomIraku.[21]21. ožujka2013. godine primirje je objavljeno, a25. travnja iste godine PKK je najavio svoje povlačenje izTurske. Povlačenje je odgođeno nekoliko dana zbog pregovora siranskom vladom koja je izdala upozorenje da su njihove granice otvorene samo za civile bez oružja, te da ulazak militantnih skupina i paravojnih organizacija i formacija neće tolerirati.[22]
Procjenjuje se kako je u tom razdoblju više od 1.500 PKK boraca prešlo granicu Turska-Iran. Proces povlačenja boraca trajao je nekoliko mjeseci.[23]
Par mjeseci prijeparlamentarnih izbora, ankete su upućivale na to kako ćeTurska narodna stranka (HDP) (inače pro-kurdski nastrojena) dobiti podršku od čak 10% glasača. Turske vlasti, pogotovo predsjednikErdogan, držali su govore i pisali komentare koji su umanjivali vrijednost kurdskih civila te su osporavali ulogu HDP-a kao posrednika između njih iKurda. To je bio prvi čin koji je zaoštrio tenzije i doveo primirje pod veliku upitnik.[24]
Nakon što seTurska formalno uključila u borbu protiv tzv.Islamske države2015. godine, iskoristili su kaos i pomutnju kako bi bombardirali kampove i organizacijska mjesta PKK-a uIranu. Broj žrtava u tim bombardiranjima dostigao je 2.000 žrtava (uglavnom civila).[25]
Borci PKK-a uglavnom svoje oružane akcije vode uplaninskim ruralnim područjima ili u gustimgradskim područjima. Planinska i ruralna područja pružaju im zaštitu među stablima, u špiljama i improvizranim građevinama, postavljajući ih kao tešku metu za protivničkoratno zrakoplovstvo.[26]
Tijekom novačenja poštuje se jednakostspola, tako da jednaku priliku dobiju prijavljeni muškarci i žene (iako je u organizaciji otprilike samo deset posto ženskih boraca).[26] Tijekom 1990-ih godina broj žena koje su novačene popeo se na 30 posto od ukupnog broja novih pridošlica (bilo ih je oko 17.000). Uturskimćelijama dominiraju muški borci zbog vrlo konzervativne sredine koja isključuje žene iz bilo kakvog oblika ratovanja. Po procjenama iz2007. godine, u organizaciji je bilo između 1.000 i 4.500 žena.[26][27]
Izvori financiranja organizacije dolaze od prodaje različitih publikacija te donacija legalnihpoduzeća čiji su vlasniciKurdi (poduzeća se najčešće nalaze uEuropi). Također, uEuropi postoji simpatizerska organizacija pod nazivomKonfederacija kurdskih udruženja (skraćeno KON-KURD). Središte KON-KURD-a je uBruxellesu, te državne službe bilježe redovne donacije iste.[29]
Interpol je Kurdistansku radničku stranku1992. godine optužio za ilegalni i neovlašteni promet i prodajudroge.[30]
↑abcTahiri, Hussein. The Structure of Kurdish Society and the Struggle for a Kurdish State. Costa Mesa, California: Mazda Publications 2007. stranica 232
.svg)
