Slikakonja u okeru iz francuske špiljeLascaux.Oker pigment (žuti oker).Žena iz plemena Himba (sjevernaNamibija) obojena crvenim okerom.
Oker (njem.Ocker odlat.ochra: bijeložut od grč.ὤχρα, premaὠχρός: žut; blijed) je prirodni anorganskipigment kojemu je, uz veće primjese (prirodne)gline, glavni sastojak hidratiziraniželjezni(III) oksid (FeOOHx0,4 H2O), a sadrži i neštomanganovih ikalcijevih spojeva. Porastom udjela željeza (i mangana) boja okera prelazi iz žute u smeđu i crvenosmeđu. Boju mijenja ižarenjem; najprije postaje jačom (intenzivnijom), a zatim prelazi i tamnije nijanse uz istodobno povećanje pokrivne moći. Uprapovijesti se oker upotrebljavao za bojenje islikanje, ali i uobredne svrhe. Crveni oker simbolizira boju života i stari su mu narodi pripisivali snagukrvi. Već odstarijeg kamenog doba (paleolitika) koristio se za posipanje tijela pokojnika ili se pokojniku prilagao u grob kao grumen. Zbog toga su i neke prapovijesne zajednice dobile ime prema tom običaju, primjerice kultura grobova s okerom. Poslije se koristio kao važan pigment za boje i lakove (nalič), a danas su ga iz uporabe gotovo potpuno istisnuli sintetski željezni oksidi, pa se žuti sintetski željezni oksid također naziva okerom.[1] Oker je pigment uglavnom zagasite tamnožute (oker) boje, ali i žutosmeđe do crveno smeđe. Sadrži različit udjelgetita, te spojeve mangana i kalcija uz veće primjese gline.[2]
Do danas je poznato više stotina različitih anorganskih obojenih pigmenata koji se međusobno razlikuju prema boji i drugim svojstvima. Prema kemijskom sastavu, kako se obično pigmenti opisuju, razlikuju se četiri glavne grupe pigmenata:oksidni pigmenti,sulfidni iselenidni pigmenti,kromatni pigmenti icijanidni pigmenti. S obzirom naboju anorganski se pigmenti, izuzevšibijele i crne, mogu ubrojiti u crvene, smeđe, narančaste, žute, zelene i plave pigmente. Boja i kemijski sastav nisu izravno povezani. Tako na primjer, crvenu boju daju, između ostalih, željezni oksid i kadmijev sulfoselenid, dok različiti oksidi, čak istogmetala,željeza, mogu biti crveni, smeđi, narančasti, žuti ili crni, uključujući i prijelazne tonove među tim bojama.
U oksidne pigmente ubrajaju se jednostavni oksidi i hidratizirani oksidi željeza i kroma, te mješoviti pigmentispinelne ilirutilne strukture. Skupina oksidnih pigmenata vrlo je cijenjena zbog svoje svjetlostalnosti, dobre moći pokrivanja, inertnosti i otpornosti premaotapalima ikemikalijama, te postojanosti na temperature i do 500 °C (osim nekih oksida željeza). Osim tih svojstava, oksidni su pigmenti pogodni i zbog svoje niske cijene.
Prirodni oksidi željeza rasprostranjeni su uželjeznim rudama širom svijeta, ali je relativno maloruda dovoljno čisto da bi se isplatilo njihovo iskorištavanje u proizvodnji pigmenata. Oksidni prirodni pigmenti željeza obično se nazivaju prema nalazištima rude. Poznati su španjolski crveni, perzijski crveni,sijena žuti pigmenti i tako dalje. S obzirom na kemijski sastav prirodni oksidni pigmenti željeza sadrže, uz mnoge primjese, određene kemijske spojeve željeza: željezo(III) oksid (α Fe2O3) u crvenim pigmentima, odnosno hidratizirani željezo(III) oksid,getit (α FeOOH) u žutim pigmentima. Prvi se spoj susreće u željeznoj rudihematitu, a drugi u rudilimonitu. Da bi se iz ruda proizveo pigment, podvrgavaju se one postupcima koji ovise o sastavu rude i o primjesama koje treba ukloniti. Ruda se usitnjuje, primjese se po mogućnosti što bolje odstrane, zatim se proizvod suši, ponekad kalcinira, i melje. Sušenje i kalciniranje osjetljivi su postupci jer se gubitkom vode, što se tom prilikom događa, može promijeniti nijansa pigmenta. Zbog toga su trajanje itemperatura sušenja ižarenja veoma važni i treba ih pažljivo kontrolirati. Poznati prirodni oksidni pigmenti željeza jesuželjezno crvenilo, oker iumbra.
