Njemačko govorno područje unutar Europe, godine 962. Različiti dijalekti označeni su različitim bojama
Nazivgornjenjemački jezik (Hochdeutsch), što je danas sinonim za općeprihvaćeni književni istandardni njemački jezik, u početku se odnosio na sva germanskanarječja koja su u ranomsrednjem vijeku sudjelovala u drugom ili starim gornjenjemačkimpromjenama glasova (alemanski, bavarski, istočnofranački, rajnskofranački i srednjofranački, istočnosrednjonjemački = gornjonjemačka i srednjonjemačka narječja = gornjenjemačko narječje). Germanska narječja, koja nisu sudjelovala u tim drugim germanskimglasovnim promjenama, ili su u njima sudjelovali tek neznatno, nazivaju se od ranog novog vremenadonjenjemačkim jezikom (Niederdeutsch) (donjosaksonski i donjefranački).
Riječ »teutsch« (deutsch) razvila se unutarlatinskog od germanske riječi za narod (thioda,thiodisk,»Volk«) i označavala je jezik naroda koji nije bio latinski, a nitiromanski. Stariji naziv »franački« (izornofränkisch) za vlastiti jezik prestaje negdje u 9. stoljeću biti sasvim točan kad je s jedne stranezapadnofranačka vlastela u kasnijoj Francuskoj (originalnoFrankreich) prihvatila romansko narječje domaćeg stanovništva, a s druge istočna Franačka obuhvatila i nefranačka plemenaAlemana,Bavaraca,Tirinžana i (Donjo)Saksonce.
Za razliku od susjednih zemalja, za vrijeme cijelogsrednjeg vijeka zemlja Nijemaca je bila teritorijalno razjedinjena i s različitim političkim strukturama, pa su se dugo paralelno jedni uz druge razvijali dijelom vrlo različita njemačka narječja (njemačka narječja)
Prvi početak nadregionalnog izjednačavanja narječja pripisuje sesrednjem gornjenjemačkomjeziku pjesnikadvorskih pjesama oko 1200-te godine. Dijelom se mora priznati da su pjesnici ulagali napor da izbjegnu samo regionalno razumljiv rječnik kao i glasovne posebnosti narječja da bi omogućili nadregionalnu razumljivost svojih djela. S druge strane, mogući utjecaj dvorskih pjesnika, u situaciji kad je zanemariva manjina stanovništva bila pismena da bi im ova umjetnost elite uopće bila dostupna, se doista mora procijeniti kao minimalan. Početak razvoja novog gornjonjemačkog pisanog i govornog standardnog jezika se stoga može sagledavati tek u procesima nadregionalnih izjednačavanja kasnogsrednjeg vijeka i ranognovog vijeka.
Dok je u većini europskih zemalja standardni jezik proizašao iz narječja njihovih glavnih gradova današnji standardni njemački jezik predstavlja neku vrstu kompromisa između srednje i gornjenjemačkih narječja južno odBenrathske linije.
USjevernoj Njemačkoj se, prije svega pratećireformaciju, kao jezik činovnika i školski jezik nametnuo gornjonjemački nasuprot donjenjemačkom (donjosaksonski i donjofranački). U vrijeme procvata trgovačkih saveza gradova, donjonjemački je bio jezik sporazumijevanja u čitavom područjuSjevernog mora iBaltika. Inizozemski jezik je donjofranački jezik, pa otuda donjonjemački.
Martin Luther je1521. preveoNovi zavjet, a1534.Stari zavjet na novi gornjonjemački koji se u to vrijeme još razvijao. Jezik korišten u tim prijevodima bio je obojen istočnim srednjenjemačkim, a zbog religioznog značenja Luthera obilježio je čitave generacije. Značaj Luthera u odnosu na nastajanje novog gornjenjemačkog pisanog jezika dugo je bilo precjenjivano. Već u14. stoljeću se počeo oblikovati postupno sve više nadregionalno izražen pisani jezik, koji se opisuje kao rani novi gornjenjemački jezik. Oblikovanje pisanog gornjenjemačkog jezika je u17. stoljeću većim dijelom bilo dovršeno. Uklanjanjem tzv. »gomilanja slova« u18. stoljeću je zaokružena slika pisanog jezika, koja se od tada u svojoj osnovi gotovo da i nije mijenjala.
Povijest njemačkog jezika se najčešće dijeli na četiri jezične stepenice:
Narječja njemačkog jezikaRaširenost njemačkog jezika, bez baltičkog, povolškog i prekomorskih područja, godine 1910.
Od1. kolovoza2006. u njemačkim školama i javnim ustanovama vrijedi novi jedinstveni pravopis. Uožujku je prihvaćen novi pravilnik o pravopisu njemačkog jezika Vijeća za pravopis, sastavljenog nakon sukoba oko pravopisa koji su1996. objavili predstavnici Njemačke, Švicarske i Austrije. Vijeće će pratiti do koje mjere će promjene biti prihvaćene, za što je predviđen dvogodišnji pokusni rok. Nova pravila će prihvatiti i većinamedija na njemačkom jeziku, uključujući inovinske agencije.
Izraz »njemački« koristi se za narječja Njemačke, Austrije, dijela Švicarske i nekih susjednih zemalja, kao i za govore kolonija i etničkih grupa koje su osnovali Nijemci (npr. Njemački u SAD-u).
Razlike među njemačkim narječjima su značajne. Samo su susjedna narječja međusobno razumljivi. Za govornika standardnog njemačkog (njem.Hochdeutsch), većina narječja nije razumljiva.
Njemačka i nizozemska narječja se dijele nadonjonjemačke igornjonjemačke. Ne postoji točan odgovor na to je li riječ o različitim jezicima; međutim, točno je da formiraju narječni kontinuum gdje je svako narječje u tijesnoj vezi sa susjednim, bez obzira je li to gornjonjemački ili donjonjemački.
U narječjima donjonjemačkog, nije izvršena zamjena suglasnika kao u gornjonjemačkom. Donjonjemačka narječja se dijele na dvije skupine,donjofranačke idonjosaksonske. Donjofranačka se sastoje iznizozemskog jezika iflamanskog jezika, kojim se govori u Nizozemskoj i Belgiji; donjosaksonska se sastoje iz narječja kojima se govori u njemačkim ravnicama (zbog toga nazivdonji – nizinski) i u istočnoj Nizozemskoj.
Narječja gornjonjemačkog dijele se na centralni njemački jezik i gornji njemački jezik. Središnja njemačka narječja uključuju rajnsko, luksemburško, mozel frankonsko, rajnsko frankonsko, hesensko, tirinško i gornje saksonsko, i njime se govori u sjevernoistočnoj Nizozemskoj, istočnoj Belgiji, Luksemburgu, dijelovima Francuske, i u njemačkoj između rijeke Majne i sjevernih nizina. Standardni njemački se uglavnom zasniva na narječjima srednje Njemačke.
Gornjonjemačka narječja uključuju alemanski jezik (na primjer švicarski njemački – njem.Schweizerdeutsch iliSchwyzerdütsch), švapski (njem.Schwäbisch), istočno frankonski (njem.Fränkisch), austro-bavarski (njem.Bairisch) jezik. Njima se govori u Alzasu, južnoj Njemačkoj, Lihtenštajnu, Austriji i u dijelovima Švicarske gdje se koristi njemački, kao i Italije.
Gornjonjemački kojim govore ŽidoviAškenazi (uglavnom u bivšem Sovjetskom Savezu) imaju nekoliko jedinstvenih crta, i uglavnom se smatraju zasebnim jezicima (jidiš).
Narječja njemačkog kojima se govorilo u kolonijama sliče na narječja njemačkog kojima govore ili su govorili Nijemci koji su tu došli (npr.pensilvanijski njemački sliči na narječje njemačkog zvan palatinski).
U SAD-u, druga generacija imigranata stvorila je novo narječje koji je kombinacija njemačkog jezika s gramatikom i pravopisnim pravilima engleskog. On uglavnom nije razumljiv ni za jedne, ni za druge. Govornici ga nazivaju »američki njemački« (njem.Amerikanischdeutsch).
Za razliku od narječja koja nisu standardni oblik njemačkog jezika, postoje i određene nacionalne razlike u samom standardnom njemačkom jeziku, ovisno u kojoj državi se govori. Tako se razlikujuaustrijska standardna varijanta njemačkog jezika,švicarska varijanta i njemačka. Stoga se u sociolingvistici njemački klasificira kaopolicentrični standardni jezik, kakvi su i svi drugi veći europski jezici. Jezične razlike unutar standardnog njemačkog jezika vidljive su na svim jezičnim razinama, odleksika, izgovora,gramatike pa dopravopisa. Razlike su kodificirane u zasebnim knjigama i sveprisutne su u svim sferama društvenog života, od državne uprave,škole,medija do privatnog života.
Danska: u područjima gdje živi njemačka manjiha uzdanski
Namibija (od lipnja 1984. uzafrikaans iengleski, a od stjecanja nezavisnosti Namibije 1990. više nije službeni jezik)
Rusija: priznat je kao jezik komunikacije stanovništva njemačkog porijekla u oba zapadnosibirska Nacionalna okruga Asovo (područje Omska) i Halbstadt (Regija Altaj)
.svg)
