Mweru (također iMwelu iliMwero) jeafričko slatkovodnojezero, dio porječja rijekeKongo. Nalazi se na granici izmeđuDR Konga iZambije.
Naziv Mweru na brojnimbantu jezicima znači "jezero".
Jezero dobiva većinu vode iz rijekaLuapula na jugu iKalungwishi na istoku. Odvodnjava ga rijekaLuvua koja teče prema sjeverozapadu, spaja se s rijekomLualuba te naposljetku sKongom. NakonTanganjike, Mweru je drugo najveće jezero u porječju Konga.
Iako se jezero nalazi u području ssavanske klime s izraženim suhim i vlažnim razdobljem, mala je godišnja razlika između najvišeg i najnižegvodostaja (1,7 metara), najviši je u svibnju, a najniži u siječnju. To je dijelom posljedica toga što je oko ušća Luapule u jezero močvarno područje koje regulira protok vode upijajući višak vode i polako ga otpuštajući, te što njegov odvirak Luvua pri većoj količini vode u jezero brzo otječe, bez vegetacije koja bi blokirala prolazak vode.
Prosječna dužina jezera iznosi 118 km, širina 45 km, orijentirano u smjeru sjeveroistok-jugozapad te se nalazi na nadmorskoj visini od 917 metara.Tektonskog je postanka, nalazi se urovu Mweru-Luapula, ogrankuIstočnoafričkog tektonskog jarka.[1]
Jezero je pliće na južnom dijelu te dublje na sjevernom, s dva veća udubljenja na sjeveroistočnom dijelu najvećih dubina od 20 i 27 metara. Udaljeno otprilike 50 km istočno od jezera i sjeverno od rijeke Kalungwishi nalazi se manje močvarno jezero Mweru Wantipa. Uglavnom jeendoreičko no za vrijeme visokog vodostaja može se preliti u Kalungwishi i jezero Mweru.
Jezero je bilo poznatoarapskim iswahili trgovcima koji su jedno vrijeme koristili otok Kilwa na jezeru kao svoju bazu. Koristili su trgovačke rute odZanzibara naIndijskom oceanu do gradaUjiji na jezeruTanganjika potom do Mwerua te dalje do kraljevstvaLunda,Luba,Yeke iliKazembe. Trgovačke rute na zapadu nastavljale su od navedenih kraljevstva doAtlantskog oceana.
Prvim Europljaninom koji je otkrio jezero smatra seškotski istraživač i misionarDavid Livingstone za vrijeme njegovih putovanja između 1867. i 1868.,[2] iako su prije njega do jezera vjerojatno stigli portugalski trgovci Pereira i Francisco de Lacerda, no oni su više bili zainteresirani za trgovačke rute nego za istraživanja jezera.[3]
Na obalama jezera nalaze se brojna ribarska naselja i sezonski kampovi. Najveći gradovi nazambijskoj strani jezera suNchelenge,Kashikishi iChiengi, a na straniDR Konga suKilwa,Lukonzolwa iPweto.
Na jezeru se nalaze i tri naseljena otoka, dva pripadaju Zambiji a jedan DR Kongu. Kongoanska strana jezera bila je izravno pogođenaDrugim ratom u Kongu između 1999. i 2003., od čijih posljedica se još uvijek oporavlja te su u Zambiju preko grada Pweta pristigle mnogobrojne ratne izbjeglice.
S komercijalnim ribolovom na jezeru započelo se nakon dolaskagrčkih ribara koji su se naselili uKasengi u DR Kongu u prvoj polovici 19. stoljeća. Koristili su brodove građene u grčkom stilu naparni pogon, koji je kasnije zamijenjen dizel motorima. Ribom su opskrbljivali radnu snagu iz rudnikabakra uLubumbashiju te kasnije i cijelogBakrenog pojasa.[3][4] Danas se zbog pretjeranog izlova sve više smanjuje količina ulova, te se procjenjuje na oko 13.000 tona u čemu sudjeluje oko 4,500 manjih plovila.[5]
U blizini jezera nalazi se rudnik bakra Dikulushi, sjeverno od grada Kilwa u DR Kongu. Unatoč iznimnim prirodnim ljepotama,turizam nije razvijen na jezeru, što je dijelom posljedica teže dostupnosti, nedostatka programa zaštite divljih životinja i rata u nedavnoj prošlosti. Populacije divljihslonova,antilopa,bivola ilavova uvelike su smanjene lovom, krivolovom i gubitkom staništa. Uz jezero se nalaze dva nacionalna parka s mogućim turističkim potencijalom, Mweru Wantipa na zambijskoj te Kundelungu na kongoanskoj strani.
