Max Planck (Kiel,23. travnja1858. -Göttingen,4. listopada1947.),njemački fizičar, kojeg se smatra osnivačemkvantne teorije, za koju je dobioNobelovu nagradu za fiziku 1918.[1] Studij započet uMünchenu nastavio je uBerlinu, doktorirao je 1879. u Münchenu i ondje ostao kao predavač (od 1880. do 1885.). Godine 1885. do 1889. bio jeprofesor uKielu, a 1899. dobio je profesorsko mjesto u Berlinu, gdje je ostao do umirovljenja 1927. U Berlinu je proučavao raspodjelutoplinsko zračenjacrnoga tijela pofrekvencijama. Godine 1900. postavio je jednadžbu (Planckov zakon) kojom je obuhvatio poznate zakone zračenja i istodobno izbjegao problem takozvaneultraljubičaste katastrofe tada poznatih zakona. Planckova se jednadžba temelji na pretpostavcikvantiziranostioscilatora kojima je opisao crno tijelo, čime je uveo načelo diskontinuiteta u fizici. Prema Plancku,energija se može emitirati i apsorbirati samo u diskretnim količinama,kvantima energije. Iako s Planckom započinje kvantna era, on sam nije sudjelovao u daljnjem razvoju kvantne teorije. Sljedeći korak učinio jeA. Einstein u godini svojih velikih otkrića, 1905., kada je uveo kvant svjetlosti,foton. Svakomu Planckovu kvantiziranom oscilatoru odgovara foton određenevalne duljine, odnosno frekvencije. Godine 1918.kvantna teorija bila je široko prihvaćena i na njezinim je temeljima objašnjen niz pojava, za što je Planck te godine dobioNobelovu nagradu za fiziku. Istodobno je Planckovo zanimanje bila Einsteinovaspecijalna teorija relativnosti i uz njegovu potporu Einstein je 1914. bio pozvan u Berlin, gdje su mu se nudili iznimni uvjeti istraživanja na berlinskoj akademiji. Planck, koji je uz akademski rad obnašao i najviše administrativne dužnosti, u drugoj polovici života bio je zaokupljen filozofskim i općim pitanjima vezanima uz probleme fizike. Nakon 1945. svojim je autoritetom spasio Berlinsko društvo cara Vilima od ukidanja. To je društvo preimenovano 1948. u Društvo "Max Planck" (njem.Max-Planck-Gesellschaft). Unutar toga društva, sjedište kojega je danas u Münchenu, od 2001. djeluje 79 instituta pod Planckovim imenom.[2]
Max Planck dolazi iz akademske obitelji. Otac mu je bio profesorprava, oba pradjeda su bili profesoriteologije, a ujak po ocu je bio sudac.
Max Planck je rođen u Kielu, a roditelji su mu bili Johann Julius Wilhelm Planck i njegova druga žena Emma Patzig. Bilo ih je šestero djece u obitelji, od čega dvoje blizanaca iz prvog braka. U svom djetinjstvu doživio je dansko-pruski rat 1864. godine. 1867. njegova obitelj se seli uMünchen, gdje se upisao ugimnaziju. U gimnaziji ga je zapazio profesor izmatematike, koji ga je dodatno učioastronomiji imehanici.
Zanimljivo je da je za vrijeme njegovoga studija fizike, profesor koji mu je predavao, govorio kako je u fizici već gotovo sve otkriveno i da nema puno budućnosti u istraživanja na tom području. Mladi Max se očito nije baš složio s njim.
1877. je otišao uBerlin, da studira fiziku s poznatim fizičarima, kao što suHermann von Helmholtz,Gustav Kirchhoff iRudolf Clausius. Oni su govorili da Max nikad nije bio dovoljno pripremljen, da je pričao sporo, često pogrešno računao i da ga je bilo dosadno slušati. Na kraju se Max odlučio zateorijsku fiziku. 1878. je uspješno obranio dizertaciju vezanu zadrugi zakon termodinamike. 1880. je predstavio svoju habilitacijsku tezu o ravnotežnom stanju izotropnih tijela na različitimtemperaturama.[4]
U početku svog rada je davao privatne lekcije u Münchenu. Iako ga je akademska zajednica zapostavila, on je nastavio raditi na teorijitopline i proučavanjementropije. 1885. je postao profesorteorijske fizike na sveučilistu u Kielu. Nakon 4 godine dobio je položaj na Sveučilištu u Berlinu. 1926. je išao u mirovinu.[5]
Godine 1887. stupio je u brak s Marie Merck (1861. – 1909.). Imali su četvoro djece: Karla, blizanke Emmu i Grete, te Erwina. Dok je radio u Berlinu, u njegovoj su se vili okupljali poznati znanstvenici tog vremena, kaoAlbert Einstein,Otto Hahn,Lise Meitner i drugi.
Godine 1909. Maxu je umrla žena, najvjerojatnije odtuberkuloze. Godine 1911. oženio se Margom von Hoesslin (1882. – 1948.) i te su godine dobili sina Hermanna.
Za vrijemePrvog svjetskog rata njegov sin Erwin završio je u zatvoru uFrancuskoj 1914., a njegov najstariji sin Karl je poginuo ubitci za Verdun 1917. Njegova kćerka Grete je umrla 1917. kod porođaja prvog djeteta, a dvije godine kasnije i sestra mu je umrla na sličan način. 1944. njegov sin Erwin je sudjelovao u neuspjelom atentatu na Hitlera, usrpanjskoj uroti i 1945. je bio pogubljen.[6][7]
U Berlinu se pridružio Fizikalnom društvu, gdje je bio predsjednik od 1905. do 1909. godine. Postoji priča koja govori da je Planck, koji je tada imao četrdesetak godina, trebao održati predavanje o kvantnoj teoriji na nekom sveučilištu. Kako je tom prilikom zaboravio u kojoj je dvorani trebao predavati, odlučio je zatražiti za pomoć nekoga iz ureda Katedre za fiziku. Tamo prisutne je zapitao gdje profesor Planck održava predavanje, na što mu je jedan od prisutnih odgovorio kako tamo nema što tražiti jer je previše mlad da bi shvatio o čemu profesor Planck govori.
Najveće otkriće ovog teorijskog fizičara bilo je da sesvjetlost,rendgensko zračenje i drugivalovi ne mogu emitirati u proizvoljnom opsegu, već samo u jako malim i određenim količinama koje je on nazvaokvanti. Do tog je otkrića došao 1900., a tada se vjerovalo kako bi vruće tijelo trebalo emitirati elektromagnetske valove (kakvi suradio valovi,vidljiva svjetlost ili rendgensko zračenje) na svim frekvencijama. To znači da bi neko vruće tijelo zračilo istu količinu energije neovisno ofrekvenciji. Na taj bismo, pak, način mogli doći do toga da je energija koju je to tijelo izračilo beskonačna, što je Planck dokazaonetočnim u svomPlanckovom zakonu.[8][9]
Planck je dokazao da se zračenje tijela u stanju crvenog usijanja idealnogcrnog tijela, može objasniti jedino ako sesvjetlost koja se emitira ili apsorbira javlja u malim paketićima, to jest kvantima. Kako svakikvant ima određenu količinuenergije koja je bivala to veća što je viša frekvencija valova, tako bi na dovoljno visokoj frekvenciji emisija jednog jedinog kvanta zahtijevala više energije nego što je ima raspoloživo. Zbog toga je zračenje na višim frekvencijama smanjeno, čime je i opseg gubljenja energije iz tijela konačan.
Što smo ustvari dobili tim Planckovim otkrićem? Dobili smo najmanju moguću duljinu u fizici, koja se nazivaPlanckova duljina, a iznosi 1,616 252×10−35 metara. To znači 10 i ispred toga stavite 35 nula, što je zbilja sitno. Ili tu veličinu možete pokušati zamisliti kao stotinku milijardinke milijardinkeprotona. Uz to smo dobili i najmanji mogući odsječak vremena u fizici. Ono se naravno nazivaPlanckovo vrijeme, a predstavlja vrijeme koje je potrebno da svjetlost prijeđe Planckovu udaljenost i iznosi 5,391 24 x 10-44 s. Točno toliko vremena je moralo proći odvelikog praska da bi uSvemiru počeli vrijediti zakoni fizike koje danas poznajemo.
Iako u početku kvantna teorija nije bila dobro prihvaćena, nakon što su je svojim istraživanjem potvrdili Einstein iBohr, to su učinili i ostali fizičari. Planck je za svoje otkriće nagrađen i Nobelovom nagradom za fiziku 1918. Još jedna od važnih stvari koje su proizašle iz otkrića kvanta je iHeisenbergovo princip neodređenosti.[10]
Zbog toga su Max Planck iWalther Nernst organiziraliSolvaysku konferenciju uBruxellesu 1911. Na tom sastanku Einstein je uspio uvjeriti Plancka da prihvati njegove teorije. U međuvremenu je Planck postao dekan na Berlinskom univerzitetu, i 1914. je Einstein postao profesor na tom sveučilištu. Uskoro su postali dobri prijatelji, pa su čak i svirali muziku zajedno.
Dok je Einstein bio isljučivi mirotvorac, zbog čega je skoro završio u zatvoru, Planck je potpisao za vrijeme Prvog svjetskog rata neslavan "Manifest 93 intelektualca", kojim se podržava ratna propaganda. Kasnije je uvidio svoju grešku, pa je potpisao 1916. jedan proglas protiv pripajanja stranog teritorija Njemačkoj.
1920. sFritzom Haberom je osnovao organizaciju za financijsku pomoć znanstvenim istraživanjima i uspjeli su dobiti značajna sredstva i izvan Njemačke.
Planck se pridružio Njemačkoj narodnoj stranci, koji je vodioGustav Stresemann, državnik i najznačajnija ličnost za stabilizaciju Njemačke u međuratnom periodu i vraćanje povjerenja međunarodne zajednice u nju.
Za vrijeme nacističkog režima, bio je napadan što nastavlja učiti Einsteinovu teoriju, pa su ga i nazvali "bijeli židov". U toku Drugog svjetskog rata preselio se iz Berlina u mirnije seoske krajeve. Nakon rata se preselio uGöttingen, gdje je i umro 1947.[11]
