Mandžukuo je bila država pod upravomJapana i Kwantuške armije, dok je formalnocar bio posljednji kineski carPu Yi. Državu Mandžukuo priznale su pripadniceSila osovine te neke državeSrednje Amerike (Salvador iDominikanska Republika). Nakon savezničke pobjede nadJapanom, Mandžukuo je ukinut. Nakon okupacije od straneSSSR-a, brojni stanovnici preseljeni su u zatvore komunističkeKine na preobrazbu tj. da postanu uzorni komunisti.
Prema popisu stanovništva iz1908., broj stanovnika u Mandžuku bio je 15,834,000, a 1937. 35,518,849 stanovnika. Odnos stanovnika bio je 123 muškaraca prema 100 žena te oko 6 osoba u obitelji. Ukupan broj stanovnika 1941. godine bio je 50,000,000. Početkom 1934., ukupan broj stanovnika Mandžukua bio je procijenjen na 30,880,000 stanovnika. Pučanstvo je tada činilo: 29,51 milijun Kineza (96%), 590.760 Japanaca (2%), 680.000 Korejaca (2%) i 98.431 (<1%) druge nacionalnosti: Mongoli, Bijeli Rusi itd. Oko 80% stanovništva bilo je ruralno.
Odmah nakon uspostav, Mandžukuo doživljava brz gospodarski rast i napredak. Proizvodnja čelika premašila je čak iJapan u kasnim1930-im. Mnogi gradovi su se modernizirali za vrijeme postojanja države. Središnja banka Mandžukua je osnovana11. lipnja 1932. kao dioničko društvo s početnim kapitalom od 30.000.000 yuana. Mandžukuo je izdavao svoje poštanske marke od28. srpnja 1932. do njegova raspuštanja.
Vlada Mandžukua zalagala se za osnivanje mnogih škola i tehničkih fakulteta: 12.000 osnovnih škola, 200 srednjih škola, 140 učiteljskih škola (za pripremu nastavnika) te 50 tehničkih i stručnih škola. Ukupno je sustav imao 600.000 djece i mladih učenika i 25.000 učitelja. Obrazovanje je bilo zamišljeno kao praktično osposobljavanje za rad dječaka i kućanskih poslova za djevojčice. Održavani su brojni festivali za mlade, sportski događaji i slično. Na kraju, je japanski postao službeni jezik osim kineskog jezika koji se učio u školama Mandžukua.
