Njegov pradjedLuj XIV. malo prije smrti odlučuje da Luj neće naslijediti prijestolje, već za nasljednika proglašava sina iz drugog brakaLuja Augusta. Protiv te odluke odmah po smrtiLuja XIV.1. rujna1714. dolazi do otvorene zavjere s ciljem njenog rušenja. Razloge za to valja prije svega tražiti u nastojanjima plemstva da se oslabi poredak kraljevogapsolutizma kojega bi novi punoljetni kralj mogao nastaviti.
Službeno proglašenje petogodišnjeg Luja XV. za kralja tako nastupa s nekoliko dana zakašnjenja, tek nakon odlukeparlamenta grada Pariza koji poništava red nasljeđivanja određen odLuja XIV. Time je nastao presedan, a moć stečenu ovom odlukom parlament više nikad neće prepustiti, tako da je tijekom gotovo čitave vladavine Luj XV. bio osuđen na suživot s parlamentom koji nema jasno određene ovlasti. Budući da je prijestolje naslijedio kao dijete, zemljom od 1715. do 1725. upravljaregent, vojvodaFilip od Orléansa,[1] a potom i dvojica premijera. KardinalAndré Hercule de Fleury je premijer od 1726. do 1743.
Kralj Luj XV. je bio popularan tijekom prvih dvadesetak godina vlasti. To razdoblje je bilo vrijeme mira i oporavka veoma potrebnog poslije ratova njegovog prethodnika. Kolika je stvarna zasluga kralja za to danas je teško utvrditi jer u ovom razdoblju državom upravljaju regent i premijer, dok se sam kralj ne bavi politikom. Stupio je u brak s poljskom princezomMarijom Leszczyńskom, zbog čega Francuska kasnije sudjeluje uRatu za poljsku baštinu (1733. – 1738.) i stječe pravo naLotaringiju. S kraljicom je do 1737. imao desetero djece. Uz nju, bio je poznat i po mnogim ljubavnicama. Njegov sinLuj je umro prije nego što je stupio na prijestolje.[2]
URatu za austrijsko nasljedstvo (1740. –1748.) morao jeMariji Tereziji priznati pravo na cijelu Austriju. Završetak rata ne donosi Francuskoj ništa osim nepopularnosti nekad voljenog kralja koji je preuzeo direktno upravljanje državom1743. godine, nakon smrti kardinala de Fleuryja. Osnovni razlog za nepopularnost bio je povratak osvojeneBelgije Austriji mirovnim sporazumom. Na vijest o tom sporazumu u Francuskoj nastaje uzrečica: Glup kao mir.
Prvi hici novog rata koji formalno počinje1756. godine ispaljeni su još1754. britanskom invazijom francuskih kolonija u Americi. Taj rat je u povijest Europe upisan pod nazivomSedmogodišnji rat, a Francuska je u njemu ratovala protiv Velike Britanije i Pruske, u savezu s Austrijom. Rat završava kompletnim kolonijalnim porazom Francuske koja jePariškim mirovnim sporazumom iz1763. godine morala Velikoj Britaniji predati Kanadu i odreći se prava na indijski potkontinent. U pokušajima smirivanja stanovništva ogorčenog mirovnim sporazumom Luj XV. se odlučuje na aneksijuLotaringije1766. godine koju nasljeđuje njegova žena, kao i na kupovinuKorzike1768. godine od bankrotiraneGenove.
Sedmogodišnji rat je ostavio zemlju u velikim dugovima, a rastrošno i razuzdano ponašanje kralja i dvora dodatno je poticalo nezadovoljstvo u narodu. Kralj je provodio vrijeme s nizom ljubavnica od kojih su neke ostvarile i priličan politički utjecaj. Tako je većPauline de Mailly-Nesle dijelom utjecala na ulazak Francuske uRat za austrijsko nasljedstvo, dok je Jeanne-Antoinette Poisson, poznatija kaoMarkiza de Pompadour, zadržala politički i kulturni utjecaj sve do svoje smrti 1764.[3]
Zadnje godine Luja XV. najbolje opisuje izvještaj austrijskog veleposlanika u Parizu svojoj vladi: "Narodno nezadovoljstvo je opće. Svi razgovori su o smrti i otrovu. Čak i uVersaillesu su se pojavili posteri s prijetnjom po život kralja". Na kraju u toj napetoj atmosferi sa strahom od moguće parlamentom vođene pobune kralj1771. godine donosi odluku o njegovom ukidanju.
Luj XV. koji je vladao većinu razdoblja uz suradnju s parlamentom umire od bolesti sam omraženiji čak i odLuja XIV.10. svibnja1774. godine. Njegova velika nepopularnost pred kraj života je u suprotnosti s molitvama za ozdravljenje koje su 30 godina ranije održane na području cijele Francuske tijekom njegove teške bolesti. Na francuskom prijestolju ga je naslijedio unukLuj XVI.
