Lucijan Vranjanin (Luciano Laurana), (Zadar, oko1420. –1479.), jedan od najznačajnijihhrvatskih[1]renesansniharhitekata15. stoljeća.
Lucijan je brat također poznatoghrvatskog[1]renesansnogkiparaFranje Vranjanina.
O Vranjaninovu životu sačuvano je malo dokumenata, no ipak dovoljno za dokaz o obiteljskom (otac Martinzadarski je kamenoklesar) i etničkom podrijetlu (u Urbinu ga zovuSchiavone, što je bio sinonim za Hrvata). U jedinom njegovu sačuvanom rukopisu potpisuje se kaoLutiano Dellaurana, što znači da dolazi iz mjestaVrana pokraj Pakoštana. Pretpostavlja se da je osnove zanata vjerojatno usvojio u očevoj radionici u Zadru, a umjetničku sklonost razvio pod utjecajemJurja Dalmatinca, s kojim je otac surađivao kraće vrijeme na gradnjišibenske katedrale.
Lucijan Vranjanin je pod imenomLuciano Laurana poznatiji i cijenjeniji u svijetu nego uHrvatskoj, no u novije doba dobiva zasluženo mjesto i u hrvatskojpovijesti umjetnosti iarhitekture.
Njegova najranija arhitektonska ostvarenja su portal-slavoluk naCastel Nuovu uNapulju i portal Arsenala uVeneciji ↓1. Projektima vojvodskih palača uUrbinu, Gubbiu,Peasaru te slikama idealnog grada stvorio je lik novovjekovnoga grada. Lucijan je u arhitekturu unio mnoge novine koje su kasnije slijedili svi ostaliarhitekti.
Ugledni povjesničar umjetnosti Arduino Colasanti je Lucijana Vranjanina okarakterizirao umjetnikom koji je sredinom15. stoljeća najpotpunije preporodio antičku arhitekturu, te koji je sFilipom Brunelleschijem iLeonom Battistom Albertijem stvorio novu arhitekturu.
Jedino dokumentacijom dokazano Vranjaninovo dovršeno djelo jeurbinska palača vojvodeFederica da Montefeltra (građena od1466. do1472.), velikoghumanista i najvećeg vojskovođe svoga doba, o kojoj postoji nepodijeljeni sud kao o remek-djelurenesansne arhitekture. Kroničar urbinskog dvora Giovanni Santi (Raffaelov otac) palaču je nazvao božanskom, a ne ljudskom građevinom. Dvorište palače proglašeno je jednim od arhitektonski i cjelovito estetski najutjecajnijih djela u Italiji. Iznimnost urbinske palače još više dolazi do izražaja u usporedbi s ranorenesansnim palačama koje joj neposredno prethode, poput firentinskihMedici-Riccardi (Michelozzo) iRuccelai (Alberti i Rossellino) — jednostavnih kvadratičnih formi s centralnim dvorištem u naslijeđenoj srednjovjekovnoj strukturi, za razliku od urbinskoga grada sagrađenog u obliku palače, samostalne prostorne kompozicije novovjekovne palače i renesansnoga grada.
VojvodaFederico da Montefeltro je imao neograničeno povjerenje u Vranjanina te ga je posebnom poveljom imenovao svojim osobnim arhitektom, koji je po svemu sudeći odlučivao u projektiranju brojnih građevina — palača i utvrda, što ih je Montefeltro gradio duž svog vojvodstva.
Vranjaninu se pripisuju i slike idelnogarenesansnog grada koje se čuvaju u galerijama u Urbinu,Baltimoreu iBerlinu. Prikazom grada prostranih trgova, pravocrtnih ulica te renesansnih hramova i palača, ostvarena je prva vizija novovjekovnoga grada i predložak oblikovanja gradskih pročelja čije se interpretacije mogu prepoznati u djelima kasnijih renesansnih arhitekata. Stoga se s pravom naglašava važnost Vranjaninova djela kao poveznika između rane i visoke renesanse, a njegov doprinos razvoju renesansne arhitekture izjednačava s djelom njegovog učenikaBramantea.Po njemu je nazvana iGimnazija Lucijana Vranjanina uZagrebu.