Lokativ (lat.locus "mjesto") jepadež uhrvatskom jeziku i mnogimslavenskim, nekimindoeuropskim i ostalim jezicima.
U većini jezika se njime određuje mjesto, vrijeme ili način.
Odgovara na pitanje:O komu? •O čemu?
Lokativ postoji u većinislavenskih jezika, ali se ne naziva svugdje tako. Također, lokativ postoji ulatvijskom,litvanskom,sanskrtu, kao i uturskom i još mnogim jezicima.
U standardnom jeziku lokativ se prepoznaje kao "padež koji odgovara na pitanja":
- gdje?,
- o kome? ili
- o čemu?.
Po tradicionalnom poretku u većini gramatika zove se i "šesti padež".
Lokativ je oblikom najčešće jednakdativu. Razlikuje se samo naglaskom i to samo kod veoma malog broja riječi, npr. dativ jd.grâdu, lokativ jd.grádu. U mnogim narječjima i govorima postoje, međutim, bitna razlike u oblicima.
U množini standardnog hrvatskog se lokativ izjednačio s dativom iinstrumentalom.
Prijedlozi koji idu uz lokativ jesu:
- na,o,po,pri,prema,u.
Lokativ se koristi isključivo s prijedlozima:
- U kinu je uvijek zabavno.
- O Uskrsu ukrašavamo pisanice.
- Prepoznao sam gapo brazgotini.
- Dugo su radilina tom znanstvenom radu.
- Dokazio krađi predočeni su javnosti.
- Zablistala je prekrasnau svome sjaju.
Dugo se raspravljalo pripada li prijedlogprema dativu ili lokativu. Budući da lokativ najčešće ima stativno značenje, a ne značenje kretanja kao dativ, u posljednje se vrijeme prijedlogprema češće svrstava dativu.
Prijedlogeu,na,o, ipoakuzativ dijeli slokativom i u akuzativu su uvijek vezani zaglagol kretanja:
- Akuzativ:Brod je uploviou luku. (dinamički odnos)
- Lokativ:Brod jeu luci. (statički odnos)
- Akuzativ:Posjeo je dijetena rame.
- Lokativ:Dijete jena ramenu.
- Akuzativ:Išao jeu školu.
- Lokativ:U školi je bilo veselo.
U novije se doba, kad je riječ o pasivnim i bezličnim konstrukcijama, dopušta uporaba akuzativa imenica s oznakom živo kad se ne razabire glagol upotrijebljen refleksivno, a ima li imenica oznaku neživo, stoji u nominativu: "zemlja se obrađuje", a "zemlju se obrađuje" smatra se supstandardnim.
